Volontirajući i mi rastemo...07.04.'21
Kada sam voliš poklanjati ono najdragocjenije što imaš-vrijeme volontirajući, a imaš mogućnost da i druge potakneš na volontiranje, dobiješ plemenitost i empatiju za druge.
UKRATKO NAM SE PREDSTAVITE: POSAO, OBITELJ, PO ČEMU STE POZNATI I ŠTO ŽELITE
POSEBNO ISTAKNUTI…?
Helena Balajić, radim u SSŠ Bana Josipa Jelačića kao vjeroučiteljica, majka dvoje djece - studenata, sretno udana (to napominjem kao činjenicu koju treba istaknuti u ovo današnje vrijeme, nažalost). Možda me ljudi poznaju po emisiji Vjerske dimenzije koja ide nedjeljom na lokalnom radiju, a koju radimo fra Stipe Šušnjara i ja već 20-ak godina u suradnji na prilozima duhovnog sadržaja.
OD KADA, GDJE I KOLIKO ČESTO VOLONTIRATE?
Volontiram od srednje škole. Ta moja prva iskustva bila su kratkoročna i ne baš organizirana volontiranja tijekom moje škole koja isto tako ima veze s pomaganjem drugima, a to je srednja medicinska škola. Redovito i organizirano volontiranje krenulo je za vrijeme moga studija, trajalo je sve četiri godine studiranja. Tu je bila organizirana jedna skupina studenata koja je odlazila redovito, tijekom četiri godine, u jedan starački dom na Lovretu kojeg su držale časne sestre. Organizirali smo raznorazne događaje tijekom godine koji su bili vezani uz blagdane ili proslave nekakvih svetaca. Djelovali smo u timovima, po 3 ili 4 člana, a išli smo tjedno pomoći onoliko koliko smo mogli. Neki štićenici doma su bili invalidi pa smo ih vozali kroz dvorište, s drugima smo razgovarali - čini mi se da im je taj razgovor nekako bio najvažniji i da su u tome posebno uživali. Ponekad smo organizirali i večeri poezije, to je isto bilo nešto što im se jako svidjelo, a ako bi se došlo sa gitarom i mi zapjevali s njima, to je onda bio vrhunac naših susreta i druženja kroz volontiranje. Nakon toga, ja sam otišla putem svog novog zanimanja i prvih pet godina radila sam u Splitu, u tri škole. U svakoj od tih škola djeca su bila zainteresirana za uključivanje u volontiranje, koje bih naravno ja, kao profesor, predložila. Odlazili smo u dom za djecu s mentalnim i drugim poteškoćama - Centar za rehabilitaciju Samaritanac, kod splitskih Anđela. Ravnateljica doma bila je vrlo susretljiva i volontiranje je organizirala zaista na jednoj visini i razini koja je primjerena uzrastu učenika koji su tamo odlazili. Tijekom tih pet godina redovito smo išli na volontiranja i čak je jedna moja učenica, nakon iskustva kojeg je doživjela kroz to volontiranje, poželjela biti misionar u Africi. Bila je i nagrađena kao volonter godine i ostala se spremati za odlazak u misiju u Africi.
ZNAČI, IMATE I REZULTATE SVOGA RADA?
Da, da…
ONDA STE DOŠLI U SINJ I TU STE ISTO AKTIVNI?
Tako je. Onda sam došla u Sinj i odmah na početku povezala sam se sa vašom Udrugom. Isto tako, djeci samo treba ponuditi sadržaj, treba ih potaknuti i pozvati i uvijek će se naći oni koji žele surađivati, odnosno oni koji se žele uključiti u volontiranje.
ZAŠTO VOLONTIRATE I KAKO TO UTJEČE NA VAŠ ŽIVOT I SVJETONAZOR?
Što se tiče volontiranja, ono što je najveća istina, po mom iskustvu, saznanjima i doživljaju - to je da je volontiranje promijenilo, odnosno mijenja mene. Kad se priča o volontiranju, najčešće se spominje ono što ću učiniti za drugoga. Naravno da se pruži pomoć i drugim ljudima, ali puno je veći utjecaj volontiranje imalo na moju osobnu izgradnju nego na tu veliku količinu pomoći koju sam ja ponudila i pružila drugim ljudima. Smatram da je volonterstvo jedan od elementarnih kamena temeljaca društvenog i socijalnog sazrijevanja i da na njemu treba raditi na svim razinama. Ne samo na školskoj razini nego i na lokalnoj kao što vi radite, u našem gradu, odnosno našoj Cetinskoj krajini.
Smatram, ako čovjek želi biti zreo, volontersko iskustvo je nešto što se ne smije zaobići jer mi živimo u vremenu kad je i individualizam jako, jako zavladao. Pojedinac je uvijek taj od kojeg se „traži“ da pođe od sebe. Stvorio se mentalni sklop u kojem se ne doživljava ili ne polazi od izbora što ja mogu učiniti za drugog i što od mene očekuje drugi – nego od onoga, što meni treba i što meni nedostaje.
Svi se hvatamo za nekakva svoja prava. Ja imam pravo na ovo, ja imam pravo na ono, ja imam pravo… a koju imam obvezu? Obvezu ne samo prema sebi, nego obvezu prema svima drugima. Što ja to imam, a da nisam primila od drugih? Ništa, niti svoje vlastito postojanje - sve su mi drugi dali. I na tome trebam biti zahvalna.
ŠTO NA VAŠE VOLONTIRANJE KAŽE VAŠA OBITELJ, PRIJATELJI, KOLEGE I OKOLINA?
Iskreno, evo tijekom svih tih godina mog rada u volontiranju nitko se nikad nije usprotivio na obiteljskoj razini, niti na kolegijalnoj. Dapače, podrška dolazi sa svih strana. Na poslu je uvijek bilo zainteresiranih kolega koji su se uključivali u te volonterske akcije.
Kažu kako obitelj najviše utječe na naše formiranje. Mojih oboje djece volontiraju jer izgleda da je volonterstvo zarazno, ako si u blizini. Ako jednom probaš i ako čovjek učini taj prvi korak da vidi o čemu je tu zapravo riječ onda se „zakači“ - i hvala Bogu da je tako. Trebamo više raditi na promidžbi, poticanju volonterstva i uključivanju što većeg broja ljudi. Pa nema veze ako bude i kratkoročno - bit će značajno iskustvo za svakoga tko to okuša.
KOJA VAM JE VOLONTERSKA AKTIVNOST NAJDRAŽA I IMATE LI NEKU ANEGDOTU ILI SMIJEŠNI DOGAĐAJ KOJI BISTE PODIJELILI S NAMA?
Jedan od najzanimljivijih događaja je bio prije godinu i pol dana kada smo s vama (Udrugom Srma) imali organiziranu akciju posjeta starijima. Gospoda kod koje smo došli imala je tada jedan jedini i najveći problem svog života, a to je da joj ne radi MAXtv. Ona je htjela svim silama da mi riješimo njen problem i onda smo pokušali zvati službe za korisnike MAXtv-a. Oni su, naravno kao i uvijek, rekli da trebamo prijaviti kvar i da će njihov agent doći će što prije bude mogao. Nas tri (djeca, Dijana i ja) odlučile smo da ćemo pokušati iskoristiti sve što smo do sada naučili u popravljanju ili upravljanju televizorom i daljinskim upravljačem i uspješno smo popravili MAXtv i gospođa je bila, malo je reći, sretna i oduševljena. Rekla je: „Eto vidite, vi ste stručnjaci. Ne treba nitko drugi dolazit kad znate sve.“.
Eto tako, ispada da ljudi kojima dolazimo kao volonteri misle da sve znamo i da se možemo uključiti u rješavanje i riješiti svaki njihov problem.
IZ VAŠEGA ISKUSTVA, MOŽE LI VOLONTIRANJE POMOĆI MLADIM LJUDIMA DA STEKNU ŽIVOTNO I RADNO ISKUSTVO KOJE IM KASNIJE MOŽE POMOĆI U ŽIVOTU, ALI I PRI ZAPOŠLJAVANJU?
Naravno, konkretno na temelju iskustva nekoliko kolegica s kojima radim. Razgovarajući došli smo do toga da je svaka od njih bila uključena, prije radnog odnosa, u nekakvo intenzivno volontiranje koje su željele zadržati i nastaviti i nakon što su dobile zaposlenje, iako više nemaju toliko slobodnog vremena koje mogu uložiti u volontiranje kao što je to bilo prije zaposlenja. U izgradnji mladih ljudi, kao što sam maloprije istakla, držim da je volontiranje jedan vrlo važan „kotač“, a ne samo „kotačić“, kojeg bi trebalo više forsirati. Vi zapravo radite, misija vaše Udruge je da se stalno potiče, potiče i potiče na volontiranje. Mislim da je još jedna stvar jako važna, a to je da čovjek ne doživljava da može volontirati samo u određenom životnom razdoblju. Znači, ja ću biti volonter samo kad sam mlada, bez obaveza i dok nemam obitelj. Cjeloživotno volontiranje je neki plan kojeg bi svatko trebao imati jer se u njemu može pronaći.
Ja zamišljam, kad jednog dana dođe vrijeme mog “mirovanja“ koje zovemo mirovinom,
da ću tada moći pružiti nešto posebno, u volonterskom smislu. U smislu moje potrebe da ja nešto učinim, ne samo za druge nego i za sebe, da sam dio društva u kojem ja nešto doprinosim, u kojem ću ja nešto dati od sebe i ne zapustiti se. Jer svako odvajanje od društva je zapuštanje samog sebe.
I OVA TRENUTNA SITUACIJA JE TEŠKA, TEŠKO „ZAPUŠTANJE“ I OVDJE TREBA TO POSEBNO NAGLASITI.
Tako je.
TO JE POZITIVNA STVAR ZA VAS?
Da, naravno .
PREPORUČATE GA SVIMA?
Svakome.
EVO, SAD IMATE ZADATAK POZVATI VOLONTERE. ŠTO BISTE IM REKLI?
Pa, da imam zadatak pozvati volontere ja bih im rekla ono što je rekao Mahatma Gandhi, a to je: „Ne možete pronaći sebe ako se ne izgubite u služenju drugima.“
Mislim da je taj veliki državnik u toj rečenici o volontiranju rekao sve.
HVALA VAM NA RAZGOVORU.
Molim.
Razgovor vodila: Dijana Filipović-Grčić
« natrag
|