Umirovljenica Jagoda Grgurić01.02.'18
Ona je jedna od osnivačica Udruge Srma, a bila je volonterka u mnogim organizacijama i zborovima. Životna priča naše drage teta Jagode Grgurić nas je stvarno dodirnula.

MOLIM VAS DA NAM SE KRATKO PREDSTAVITE:
Zovem se Jagoda Grgurić, umirovljena sam medicinska sestra i majka sam troje djece. Kćerke su mi žive, ali dogodila mi se jedna velika tragedija - sin mi je preminuo mlad, iznenada. Kada nešto tako doživite onda sve drugo gubi smisao. Naravno, živjeti se mora, od tuge se ne umire, ali svaki dan je podsjetnik na gubitak. Ljudi me najviše pamte po mome radu s djecom; cijeli svoj radni vijek sam provela s pedijatrima. Cijepljenje djece je bio sastavni dio moga posla pa me i dan danas mnogi zaustavljaju i govore kako se sjećaju moga „bockanja“.
KOLIKO DUGO STE U MIROVINI?
U mirovini sam već preko dvadeset godina i uživam u svakom danu. Možda bi bilo bolje da su mirovine malo veće, ali i ovako se živi.
KAKO ISPUNJAVATE SVOJE UMIROVLJENIČKE DANE?
Ja vam uvijek nađem sebi zanimaciju, imam svoje hobije koje mi ispunjavaju dan. Nakon ustajanja i doručka ponekad iziđem na kavu s prijateljicama. Poslije ručka odmaram, a iza, ako vremenske prilike dozvoljavaju, prošetam. Volim se baviti salvetiranjem, to me opušta i usrećuje. Radim ja i druge prigodne stvari. Sve svoje radove najviše volim pokloniti. Prije sam pjevala u Gradskom zboru i volontirala sam u Crvenom križu. S udruženjem medicinskih sestara proputovala sam osamdeset gradova i tri strane zemlje, a s mužem i djecom putovala sam gdje god smo stigli.
DOK STE MOGLI, JESTE LI BILI AKTIVNI U ULOZI BAKA-SERVISA?
Ne, nikada nisam čuvala svoju unučad. Njihovi roditelji su se uvijek bavili time i uvijek su se organizirali, ali da je bilo potrebno naravno da bi' ih čuvala. Sada se volim igrati s praunukom i to me uvijek može razveseliti.
ŠTO VAM NAJVIŠE NEDOSTAJE U STARIJOJ ŽIVOTNOJ DOBI? ŠTO BISTE VOLJELI RADITI, A NE MOŽETE I ZAŠTO NE MOŽETE?
Najviše mi nedostaje suprug i voljela bih da smo svi na okupu opet, barem jedan trenutak. Ubija me samoća, ali ja se trudim ispuniti vrijeme. Puno čitam, odlazim u Srme na radionice, volontiram, rješavam križaljke.
KADA BI VAM BILA POTREBNA POMOĆ U KUĆI, ZBOG BOLESTI ILI NEČEG SLIČNOG, BISTE LI JE PRIHVATILI?
Naravno da bih. Dođeš u godine kada ne možeš raditi sve što bi želio i što si nekada bez problema radio.
ŠTO MISLITE O SMJEŠTAJU U STARAČKI DOM?
Dok je suprug bio živ podnijeli smo zahtjev za starački dom i da je on živ vjerojatno bismo i išli. Moja zamolba još stoji, ali kada su me pozvali ja sam prvi put odbila. Sada ne znam kako ću se osjećati kad me sljedeći put budu zvali. Za sada još mogu sama, koliko će to još trajati stvarno ne znam.
ŠTO JE PO VAMA NAJVAŽNIJE ZA ŽIVOT U ZRELIJOJ ŽIVOTNOJ DOBI?
Najvažnije su sređene financije, što se mene tiče. Ja živim od svoje mirovine i odmjerim svaku potrošenu kunu. Od mladih ne možete očekivati pomoć, oni su u svojim kreditima i troškovima. Ja sa svojim primanjima živim skromno, ali nisam ničega željna.
IMATE LI KAKVE PREPORUKE ZA OSOBE STARIJE ŽIVOTNE DOBI?
Da naprave rezime svoga života i financijski plan. Bez toga ne možeš opstati ako si sam i bez dobrih primanja.
SMATRATE LI DA IMATE KVALITETAN ŽIVOT I ZBOG ČEGA?
Ja sam imala predivan život od kada sam se udala. S mužem sam našla ljubav i razumijevanje i to je bila zvijezda vodilja moga života.
Razgovor vodila: Dijana Filipović-Grčić
« natrag
|