Bio jednom neki čovjek kojemu je umrla žena, i jedna žena kojoj je umro muž: čovjek imao jednu kćer, a i žena je isto imala jednu kćer. Djevojke su se poznavale, išle su zajedno šetati, pa bi poslije k ženi u kuću. Tada ona reče:

– Slušaj, reci svome ocu da bih se udala za njega, pa ćeš se svakoga jutra u mlijeku prati i vino piti, a moja kćer se vodom prati i vodu piti.

Djevojka otiđe kući i ispriča ocu što joj je ona žena rekla. Čovjek reče:

– Što bih trebao napraviti? Ženidba je radost, ali je i muka.

Pošto se nije mogao odlučiti, izuje čizme i reče:

– Uzmi ovu čizmu, ima rupu na potplatu, pođi s njom na tavan, objesi je na veliki čavao i potom ulij vode u nju. Ako drži vodu, opet ću se oženiti, ako voda procuri, neću.

Djevojka je učinila kako joj je rečeno, ali voda je suzila rupu i čizma se napunila do vrha.

Objavi ona svome ocu kako je to ispalo. On se sam uspne na tavan, pa kad se uvjeri da je tako, ode udovici, zaprosi je i oni proslave svadbu.

Sljedećeg jutra, kad su obje djevojke ustale, stajalo je pred čovjekovom kćeri mlijeko za pranje i vino za piće, ali pred ženinom kćeri stajala je voda za pranje i voda za piće. Drugo jutro bila je voda za pranje i voda za piće ispred kćeri čovjeka kao i ispred kćeri žene. I trećeg jutra bila je voda za pranje i voda za piće ispred kćeri tog čovjeka, a mlijeko za pranje i vino za piće ispred kćeri ženine, i tako je i ostalo.

Žena je postala smrtni neprijatelj svoje pokćerke i nije znala kako da joj zagorča stvari iz dana u dan. Bila je i ljubomorna, jer joj je pokćerka bila lijepa i ljupka, ali desna kći bila je ružna i odvratna.

Jednom zimi, kad se sve smrzlo i zemlja otvrdnula kao kamen, a brda i doline pod snijegom, načini žena haljinu od papira, zovne djevojku i reče joj:

– Obuci ovu haljinu, otiđi u šumu i donesi mi punu košaricu jagoda; zaželjela sam ih se.

– Bože dragi – reče djevojka – zimi ne rastu jagode; zemlja se smrznula, sve je pod snijegom. I uz to, zašto bih trebala ići u haljini od papira! Vani je tako hladno da se dah smrzava; kroz nju će me vjetar propuhati, a trnje će je s mene strgati.

– Zar ćeš mi još i prkositi? – reče maćeha. – Odlazi i da mi se nisi pojavila, dok ne nabereš punu košaricu jagodâ. – Dade joj još jedan komadić tvrda kruha i reče:

– To ti je dosta za dan. – A u sebi pomisli: “Vani će se smrznuti i skapati od gladi, i neće mi više na oči.''

Sada je djevojka bila poslušna, obuče haljinu od papira i izađe s košaricom. Vani nadaleko i naširoko nije bilo ničeg osim snijega, i nije se vidio ni jedan komadićak zelene. Kad stigne u šumu, opazi malu kućicu, a iz nje proviruju tri patuljka. Zaželi im dobar dan i skromno pokuca na vrata.

Oni viknu “naprijed”, i ona uđe u sobu, sjedne kraj peći na klupu jer se htjede ugrijati i pojesti svoj doručak.

Patuljci rekoše: – Daj malo i nama!

– Rado – reče ona, pa raspolovi svoj komadić kruha i dade im polovicu.

– A što ćeš ti u toj svojoj tankoj haljinici po ovoj zimi u šumi?

– Ah – odgovori ona – moram nabrati punu košaricu jagoda i ne smijem kući dok ih ne naberem.

Kada djevojka pojede svoj komadić kruha, dadoše joj patuljci metlu i rekoše:

– Pometi snijeg ispred stražnjih vrata.

Kad je izišla, stanu se ta tri čovječuljka razgovarati:

– Što da joj poklonimo? Tako je čedna i dobra, i svoj je kruh podijelila s nama.

– Poklanjam joj da svaki dan bude ljepša. – reče prvi.

– Poklanjam joj da joj zlatnici padaju iz usta, kad god progovori neku riječ. – nastavi drugi.

Treći reče: – Ja joj darujem da dođe kralj i da je uzme za ženu!

Djevojka je pak učinila kako su joj patuljci kazali; pomela je snijeg iza male kućice i – što mislite, što je našla? Sve same zrele jagode; sasvim tamnocrvene provirivahu iz snijega. Sva radosna napuni punu košaricu, zahvali čovječuljcima, rukuje se s njima, otrči kući želeći maćehi donijeti što je tražila.

Čim je ušla i zaželjela “dobra večer”, ispadne joj zlatnik iz usta. Zatim ispripovijeda što je u šumi doživjela, i pri svakoj bi joj riječi ispao zlatnik iz usta, te je naskoro soba bila pokrivena zlatom.

– Gle obijesti – vikne polusestra. – Tako se razbacivati novcem. – A potajno u sebi bijaše zavidna, te i sama poželje, da ode u šumu brati jagode.

– Ne, draga kćerkice – usprotivi se mati. – Hladno je, mogla bi ozepsti.

Budući da je djevojka navaljivala, mati popusti; sašije joj krasan kaput od krzna, da ga obuče, i dade joj na put krišku kruha s maslacem i kolač.

Djevojka pođe u šumu, pravo k onoj kućici. I opet proviriše tri patuljka, ali ih ona ne pozdravi, već nasrne u sobu, a da ih i ne pogleda; sjedne kraj peći i stane jesti svoj doručak.

– Daj nam malo toga! – zaištu patuljci.

– I meni je malo – odgovori djevojka. – Kako ću još i drugima dati?

Kad je došla, patuljci će joj:

– Evo ti metla, pa pometi ispred stražnjih vrata.

– Pometite sami! – odsiječe ona. – Nisam ja vaša sluškinja.

Kad vidje da joj neće ništa pokloniti, iziđe na vrata.

Sad se patuljci dogovore među sobom:

– Što ćemo joj pokloniti? Tako je neuljudna i ima rđavo, ružno srce, što svakom zavidi?

– Poklanjam joj – javi se prvi – da bude svaki dan ružnija,

– Poklanjam joj – nastavi drugi – da joj pri svakoj riječi, koju izgovori, iskoči žaba krastača iz usta.

– A ja – završi treći – da umre nesretnom smrću.

Djevojka je, međutim, tražila jagode, ali kad ih nije našla, ode zlovoljna kući. Čim je otvorila usta da pripovjedi svojoj majci, što je u šumi vidjela, iskoči joj iz njih žaba krastača, te im se svima zgadi.

Na to se maćeha razljuti još više, te je samo smišljala kako da pastorci, što je svakim danom postajala ljepša, učini kakvu nepodopštinu. Napokon uzme kotao, objesi ga na vatru i stane kuhati pređu. Kad bijaše kuhana, objesi je jadnoj djevojci preko ramena, dade joj sjekiru, da na zaleđenoj rijeci u ledu probije rupu te pređu ispere.

Bila je poslušna, i pođe na rijeku, da prosiječe rupu u ledu. Dok je prosijecala, dođu prekrasna kola, u kojima je sjedio kralj, Kola se zaustave i kralj zapita djevojku:

– Dijete moje, tko si ti i što radiš ovdje?

– Sirota sam djevojka i evo ispirem pređu.

Kralj se sažali na nju te nastavi:

– Bi li htjela poći sa mnom?

– Vrlo rado! – veselo će djevojka, sva sretna što neće više materi i sestri na oči. Uđe u kola i odveze se s kraljem; a kad stigoše u dvore, proslave svadbu u raskoši i sjaju, onako, kako su joj obećali patuljci.

Nakon godinu dana rodi mlada kraljica sina, pa kad je maćeha saznala o velikoj sreći, dođe sa svojom kćeri u dvore – kao u pohode.

Kad jednoga dana kralj iziđe i nikoga ne bi kod kuće, dohvati ta zlobna žena kraljicu za glavu, a njezina kći za noge, dignu je iz kreveta i bace kroz prozor u rijeku, što je tuda protjecala. Zatim njezina ružna kći legne u postelju, a stara je pokrije preko glave. Kad se kralj vrati i htjedne razgovarati sa svojom ženom, vikne stara:

– Mir, mir! Sada je to nemoguće; ona leži sva u znoju, danas je ostavite u miru.

Kralj ne sluteći ništa zlo, dođe drugi dan, pa kad je sa ženom razgovarao i ona mu odgovarala, iskoči joj pri svakoj riječi žaba krastača iz usta, a inače je ispadao zlatnik. Kad kralj zapita, što to znači, objasni mu stara, da je to od velikoga znojenja, ali da će proći.

Noću opazi kuharov pomoćnik, kako je kroz žlijeb doplivala patka i rekla: Kralju gdje se kriješ? Spavaš ili bdiješ?

A kad kuharev pomoćnik ne kaza ništa, patka priupita:

– Što mi gosti rade?

Pomoćnik joj veli:

– Tvrdim snom se slade.

Patka još zapita:

– Što mi radi čedo moje?

On joj odgovori:

– U kolijevci zaspalo je.

Tada u obličju kraljice pođe gore, podoji dijete, protrese mu posteljicu, pokrije ga i opet kao patka otpliva kroza žlijeb. Tako je dolazila dvije noći, a u trećoj reče kuharovu pomoćniku:

– Idi i kaži kralju neka uzme mač i njime na pragu tri puta mahne nada mnom.

Kuharov pomoćnik otrči kralju te mu to javi. Kralj dođe i mahnu tri puta mačem nad pojavom, i kako treći put mahnu – pred njim najednom njegova žena, živa i zdrava, kao što je i prije bila.

Kralj se silno obradova. Ali kraljicu sakrije u sobi do nedjelje, kad je trebalo da se krsti dijete. Kada dijete bi kršteno, on upita:

– Što zaslužuje čovjek, koji drugoga uzme iz postelje te ga baci u vodu?

– Ništa drugo – odgovori maćeha – nego da se zločinac strpa u bačvu iznutra načičkanu čavlima, pa onda bačvu gurnuti nizbrdo u rijeku.

– Izrekla si sebi osudu – odrešito će kralj.

Naloži da se donese takva bačva i u nju ugura maćeha zajedno sa svojom kćeri. Zatim u utor umetnu dno i tako zatvorenu bačvu pustiše nizbrdo, te se otkotrlja u rijeku.

« natrag