Tanja Kalinić, umirovljena medicinska sestra....

14.06.'17

Ovoga puta smo razgovarali s umirovljenicom koja je ujedno i korisnica naših usluga pomoći u kući, a provodimo ih kao dio aktivnosti u sklopu projekta "Zaštita starijih osoba od siromaštva i socijalne isključenosti u Cetinskoj krajini". Vedra i optimistična unatoč zdravstvenim problemima odmah nas je osvojila. Pročitajte što nam je kazala

MOLIM VAS DA NAM SE KRATKO PREDSTAVITE:

Zovem se Tanja Kalinić, umirovljena sam medicinska sestra, svoj radni vijek odradila sam u Domu zdravlja Sinj. Imam dvije kćeri, tri unučice i to me ispunjava radošću.

KOLIKO STE DUGO U MIROVINI?

U mirovini sam otprilike osam godina.

KAKO ISPUNJAVATE VAŠE UMIROVLJENIČKE DANE?

Zbog bolesti baš i ne mogu biti jako aktivna. To me ograničava, zbog toga se prilično „ružno“ osjećam, ali nisam se predala nekom očajanju - volim čitati, kukičati, volim prijatelje dočekivati i ugostiti, baviti se rodbinom. Sve to mi pričinjava veliko zadovoljstvo.

JESTE LI AKTIVNI U ULOZI BAKE- SERVISA?  VOLITE LI ČUVATI UNUKE I ŠTO VAM TO DRUŽENJE ZNAČI?

Obožavam tu ulogu i zadatke oko mojih unučica, ali sve manje sam u mogućnosti. Djeca idu u školu i sada je već teže  da dođu na 15-ak dana kao prije ili da ja odem kod njih s obzirom na moje stanje. Ipak, to vrijeme koje provedemo zajedno, mada bih željela da je to i više, za mene je dragocjeno.

ŠTO VAM NAJVIŠE NEDOSTAJE U STARIJOJ ŽIVOTNOJ DOBI? ŠTO BISTE VOLJELI RADITI, A NE RADITE? ZBOG ČEGA NE MOŽETE?

Najviše mi nedostaje posao. Ne mislim pri tome na određeni posao, nego vrijeme koje čovjek provede negdje s određenim zadatcima. Malo mi, uz moju bolest, ostaje toga što bih željela raditi, a da to mogu. Znate, nakon punog radnog vijeka tijekom kojeg ste uvijek aktivni, teško se nositi s ograničenjima.

KADA BI VAM BILA POTREBNA POMOĆ U KUĆI ZBOG BOLESTI ILI NEČEG SLIČNOG BISTE LI JE PRIHVATILI ?

Pomoć u kući koju provodi Udruga Srma sam s radošću prihvatila i sa zahvalnošću vama koji ste to organizirali. To je strašno potrebno u našoj sredini, pogotovu ako netko nema nikoga svoga u blizini. Ja sam među takvima, moja djeca bi dolazila svaki tjedan, ali zbog života i vremena u kojem žive jednostavno ne mogu.  Ova usluga pomoći u kući jako me „digla“ jer ja volim da mi je „sve na svom mjestu“. Da nema tih vaših cura koje mi pomažu, imam utisak da bih bila zatrpana smećem, tako da su mi one spas. A one dvije cure koje mi dolaze, njima skidam kapu - jedna je tiha i samozatajna, konkretna i korektna. Ova druga je vesla, pristupačna i razgovorljiva. Kroz njih dvije sam dobila sve što mi je potrebno i jako sam im zahvalna na tome.

ŠTO MISLITE O SMJEŠTAJU U STARAČKI DOM?

Ne, uopće ne bih razmišljala o tome, niti bih išla u starački dom. Ja sam kroz svoj radni vijek radila s ljudima i apsorbirala sve i svašta. To nije uvijek bilo dobro i mene to plaši. Zato i ne želim razmišljati o smještaju u starački dom. Možda su to i predrasude, ne znam, ali stanje je takvo. Ja sam dugo radila svoj posao i dobro sam ga radila, i sada zamislite mene u takvoj ulozi. Ja to jednostavno ne bih mogla. Možda ću i doći do toga, ja to ne znam, ali za sada čvrsto ne.

ŠTO JE PO VAMA NAJVAŽNIJE ZA KVALITETAN ŽIVOT U ZRELIJOJ ŽIVOTNOJ DOBI?

Zdravlje i jedno razumno ophođenje sa svim i svačim oko sebe, s okolinom i stvarima. Realnost  je jako bitna. Ne možete tražiti nešto nerealno i morate imati nešto čime ćete se baviti. Ako se nemate niče baviti  izmislite nešto jer sadržaj života je da sam ispuniš svoj dan. Neki ljudi kažu: “Meni je dosadno“, a na kraju će te ta dosada i ubiti. Ako nemaš ništa raditi  premještaj kamenja, pa će iza tebe ostati jedan lijepi suhozid. Recimo, ja sam puno izgubila jer mi djeca žive u drugom gradu, a meni je obitelj bila sve. Tu sam se osjetila puno „oštećenom“, bez obzira što me nitko nije „oštetio“.

IMATE LI KAKVE PREPORUKE ZA OSOBE STARIJE ŽIVOTNE DOBI?

Moja preporuka je da si nađu bilo kakvu zanimaciju - bit će im i bolje i lakše.

SMATRATE LI DA VI IMATE KVALITETAN ŽIVOT I ZBOG ČEGA?

Imala sam kvalitetan život, ali možda nisam bila u potpunosti zadovoljna. Možda sam ja od sebe očekivala i više, ali nisam ni nezadovoljna. Cijeli život sam radila posao koji volim i uvijek sam govorila da kada već nešto radiš onda moraš biti osam sati prisutan. Htjela sam da moj radni dan prođe što bezbolnije, bez potresa; uvijek sam radije smirivala situaciju nego je raspirivala i mislim da su i drugi bili zadovoljni sa mnom. Za rad s ljudima potrebno je razumijevanje, čak i popustljivost, jer nisu svi ljudi na isti „kalup“ što je u konačnici i dobro.

Razgovor vodila: Dijana Filipović-Grčić

« natrag