Na natječaj je pristiglo ukupno 37 radova, od čega njih 32 u kategoriji ''Dječja prava koja želim štititi'', 3 u kategoriji ''Prava članova obitelji'', te 2 u kategoriji ''Moje osobno iskustvo nasilja''.

Komisija u sastavu: profesorica hrvatskog jezika Jasminka Vujević, psiholog Slavenka Maršić i predstavnik Srme Snježanka Jadrijević, predsjednica, pristigle je radove procijenila prema književnoj kvaliteti, osobnom razumijevanju ljudskih prava i elementu osobnog doživljavanja učenika. S obzirom na nesrazmjer broja radova pristiglih za pojedine kategorija, Srma je odlučila za kategoriju ''Dječja prava koja želim štititi'' dodijeliti ukupno 7 nagrada zbog najvećeg broja dostavljenih radova, dok se u kategorijama ''Prava članova obitelji'' i ''Moje osobno iskustvo nasilja'' nagrađuju svi pristigli radovi.

Sve nagrađene radove možete pročitati na našoj web stranici. Na natječaj su pristigle i 2 pjesme.

Natječaj je proveden pod pokroviteljstvom Grada Sinja i uz podršku sponzora koji su osigurali vrijedne poklone za nagrađene:

1. SINJSKI OGRANAK MATICE HRVATSKE

2. KNJIŽARA DUGA, SINJ

3. KNJIŽARA AXEL, SINJ

4. KNJIŽARA PAPIRNICA MILA, SINJ

NAGRAĐENI RADOVI NA NATJEČAJU UDRUGE SRMA

''Dječja prava koja želim štititi''

1. Karla Ljubičić, 8.d razred, OŠ Fra Pavla Vučkovića, Sinj

''Današnje turobne sredine nemaju nikakve perspektive za mlade ljude. Važnije je ''imati'', nego ''biti''. Djeca moje, adolescentske dobi, zbunjeni odrastanjem osjećaju se nesigurno, te ''pritisnuto'' od strane svoje obitelji, pogotovo roditelja za koje misle da ih nadziru, te ograničavaju njihove težnje za originalnošću i samostalnošću. Mučno rađanje u zrelog čovjeka obilježeno je mnogim unutarnjim sukobima. Adolescent bi trebao upoznati samog sebe. Realno uviđati svoje mogućnosti i usmjeravati se prema zadanim ciljevima.

U svijetu u kojem se glamurozna medijska pozornost posvećuje samo najljepšima i najboljima, najpametnijima i najNEmoralnijima teško je izgraditi svoj konkretni stav.

Vi odrasli ne možete shvatiti djecu. Adolescenti se žele nečim isticati, izdvojiti iz sivilom prekrivene sredine, ne pripadati tek samo jednoj kolotečini

Ako niste izuzetno lijepi, nitko na vas ne obraća pozornost.

Ako niste sportaš koji samo pobire medalje, nikoga nije briga za vas.

Ako niste matematičar koji bez prenemaganja rješava i najteži zadatak, nitko vas ne vidi!

Nitko neće cijeniti vaše mišljenje, dobaciti vam pogled koji bi značio brigu, tek toliko da se osjećate prihvaćeno.

Tada se u tom mladom čovjeku stvara osjećaj razočaranosti, zapostavljenosti, izigranosti, nepovjerenja.

Mladi ljudi potaknuti takvim osjećajima često dolaze do ideje suicida, smrti. Oni ne žele živjeti u svijetu gdje znaju da njihovo mišljenje neće doći do izražaja, da im nitko neće uputiti lijepu riječ, nitko se neće zauzeti za njih, nikada neće dobiti svoje mjesto pod suncem. Znaju da će svojim činom izazvati medije, lešinare koji iz prikrajka, pokvareno i požudno čekaju na novu žrtvu, s kojom će nažalost dobiti tek jednu, materijalno potkovanu eksplozivnu vijest, a taj mladi čovjek publicitet izazvan zgražanjem javnosti. Javnost se pita: ''ZAŠTO? Zašto je sebi oduzeo budućnost?'' Taj mladi čovjek nije umio živjeti u sadašnjosti, nije znao uskladiti osjećaje s razumom, bio je ograničen od strane društva, i nije sebe prihvatio onakvim kakav jest.

Svim svojim silama trebamo se truditi da olakšamo život sebi i drugima. Odrasli, dajte priliku mladima da izraze svoje mišljenje, pomozite im da prihvate samoga sebe u najboljem svjetlu, ne ograničavajte njihovu originalnost i najvažnije pružite im potporu i punu podršku.

A mi, djeca, trebamo shvatiti kako ste vi stariji, mudriji, iskusniji, te nam samo želite dobro, trebamo se truditi prihvaćati vaše savjete i poštivati vas.

Moj zaključak bi bio da svi mi trebamo naći zajednički jezik, a odrasli ne bi smjeli zaboraviti kako je biti dijete! Jer djeca imaju pravo na razmišljanje i na izražavanje istoga, ali malo tko ih sluša, većina ih sputava!''

2. Analeonarda Bralić, 7.b razred, OŠ Ante Starčevića, Dicmo

''Prije mnogo godina Ujedinjeni narodi utvrdili su prava koja bi trebalo imati svako dijete, ali nažalost, to se u potpunosti ne provodi.

Mnoga djeca ne uživaju ta prava. Nemaju zdravu životnu okolinu, gladna su, nemaju zdravstvenu zaštitu, zlostavljana su i sama...

Žalosno je da u današnjem svijetu ima malenih, gladnih usta koja su željna korice kruha, da svakodnevno umiru od gladi dok se drugi razbaciju u silnom izobilju.

Čovjek može psotati dobri anđeo, samo ako hoće. On može otkinuti komadić od svojih usta i pružiti ga gladnom djetetu.

Koliko ima djece koju nema tko odgajati i obrazovati, ne osjete ni ''o'' od toga? U nekim zemljama čak i napadaju, ruše, razaraju škole.

Prema mnogim se malim dušama odnosi kao da su odrasli. Oduzeto im je pravo na djetinjstvo i igru. Pravo da budu ono što jesu - djeca. Tjeraju ih da rade.

Koliko ima djece koja prolaze kroz mračni život zbog nemilosrdnosti odraslih koji ih fizički i psihički zlostavljaju, a ona ne mogu da se izvuku iz toga mraka. Tko će im pomoći? Tko će ih izvući?

E, moj slijepi svijete, hoćeš li progledati ikada?

Na cijelom ovom našem svijetu trebao bi se dogoditi nekakav preporod, duhovna revolucija, kako bi svako dijete, bez obzira na spol, boju kože, vjeru, narodnost ili jezik kojim govori, uživalo u svom djetinjstvu.

Svako, baš svako dijete, najveći je Božji blagoslov i zato, dragi stanovnici naše Zemlje, poduzmite nešto kako bi svoj djeci svijeta osigurali sretno i bezbrižno djetinjstvo.''

3. Mirja Pavić, 7.a razred, OŠ Fra Pavla Vučkovića, Sinj

''Bili su to najlješi dani. Dani ispunjeni ljubavlju, igrom, radošću i bezbrižnošću.

Kao mala vjerovala sam da ima još čItava vječnost dana provedenih kroz šetnju, držeći roditelje za ruke.

Tada nisam osjećala veliku potrebu za pažnjom, jer sam je već imala.

Sada iz dana u dan, sa sve većim čuđenjem promatram to doba mog života.

Moji najbliži mi često govore: ''Imala si lijepo djetinjstvo.'' Sve sam više izgubljena u mislima.

Neki moj unutarnji glas glasno viče: ''Pa ja sam još dijete! Ovo je moje djetinjstvo!''

Sve me se više prisiljava da sama donosim odluke i da sama odlučujem o svojoj bližoj budućnosti.

Ali ne razumijem, gdje su oni dani provedeni bez brige i puni igre?

Možda neki moji najbliži misle kako uživam ponašati se odraslo, ali unutra ja još uvijek želim biti mala.

Još uvijek se želim bezbiržno igrati i držati roditelje za ruke...

DJEČJA PRAVA

Mama mi kaže da stišam muziku,

tata mi kaže da učim matematiku.

Sestra mi ne da mira,

i stalno me nešto dira.

Po cijeli dan slušam u kući:

''Mirja uči! Mirja uči!''

I ne znam zašto mi prijete.

Imam i ja svoja prava:

da legnem kad mi se spava,

da pjesme slušam i pišem,

da slobodno dišem.

Kada će veliki shvatiti

da i mi djeca možemo patiti?

Bilo zbog ljubavi tužne,

bilo zbog ocjene ružne.

Svega mi je puna glava,

hoću i ja svoja prava!''

4. Ivan Maleš, 7.a razred, OŠ Fra Pavla Vučkovića, Sinj

''Sva su djeca drugačija i slobodna. Svi oni vole da ih se ne kroti i sprječava u stvarima koje žele i vole. Sva djeca imaju pravo živjeti punim plućima i imaju pravo na igru u slobodi. Tko djetetu oduzme igru, nestašnost, nesigurnost i hitro mlado srce koje ubrzano lupa, oduzeo mu je život i onu iskru u očima koja je tako mala, a tako lijepa.

Svi znamo za djevojčicu iz Vukovara koja je simbol rata u Hrvatskoj i kojoj je pred očima ubijen najbolji prijatelj. Taj trenutak joj je obilježio život i ukrao djetinjstvo. Zauvijek je osakaćena i povrijeđena.

Svi ljudi se na neki način prazne i izbaciju ono negativno iz sebe. Neki samo kukaju i plaču, neki tugu utapaju u piću i drogi, najgore je onima koji ju potiskuju i povećaju jer njihove rane teško će zacijeliti.

Svi pričaju samo o novcima i recesiji, nitko ne priča o onima koji žarko trebaju pomoć, a oni što imaju ne daju. Drago mi je što je u mojoj školi pokrenuta humanitarna akcija za operaciju Marija Efendića i nadam se da će novac biti prikupljen. To je bar jedno dobro djelo.

Poštujmo prava djece i učinimo im život ljepšim.''

5. Mia Bilandžić, 7.c razred, OÅ Marka Marulića, Sinj

''Djeca imaju mnoga prava. Mnogi roditelji ne poštuju prava svoje djece. Sva prava djece su važna. Ipak po mom mišljenju najvažnije dječje pravo je da se nad djecom ne smije vršiti nikakvo nasilje ili zlostavljanje.

Danas djeca rade mnoge stvari koje ne bi smjeli. Na to se roditelji s pravom ljute. Ali ne postoji opravdanje za fizičko kažnjavanje djece. Dosta ljudi misli da je u redu tući djecu jer su i njih tukli. I doista su se prije djeca više fizički kažnjavala. Čak stariji ljudi govore da je šiba izašla iz raja. Zbog toga si neki ljudi uzimaju za pravo tući svoju djecu. U svijetu se danas dešavaju i mnogo gore stvari. Ljudi drže djecu u zatočeništvu. Još gore od toga je da roditelji drže vlastitu djecu u zatočeništvu. Iz medija možemo čuti i o tome da se djeca seksualno zlostavljaju. Te ljude koji seksualno zlostavljaju maloljetnike zovemo pedofilima. Ljudi preko interneta traže razgolišene fotogrfije djece. Zgog toga s djecom treba o tome razgovarati. Treba ih uputiti da nikome ne šalju svoje slike. Pa čak čujemo i za seksualno zlostavljanje u obitelji. Postoji i psihičko zlostavljanje djece. Roditelji preko svoje djece žele ispuniti svoje ciljeve. Brane djeci da se igraju sa prijateljima. Nikada nisu zadovoljni sa svojom djecom koliko god se oni trudili. Misle da su njihovi ciljevi ujedno i ciljevi njihove djece. S takvim postupanjem ne čine ništa u dobrobit svoje djece. Naprotiv sprječavaju ih da ostvare svoje ambicije i da se izgrade kao osobe.

Svi oblici nasilja i zlostavljanja loše utječu na djecu. Ali djeca se boje obratiti nekoj udruzi. Prijeti im se da ne smiju nikome ništa reći. Zbog zlostavljanja mogu imati traume. Možda će neka djeca misliti da je u redu zlostavljati djecu. Zato je vrijeme da djeca progovore.''

6. Katarina Žanko, 5.b razred, OŠ Fra Pavla Vučkovića, Sinj

''Svako dijete ima pravo na sreću i bezbrižnost. Isto tako svako dijete treba pažnju, toplinu i ljubav. No, ne sja osmjeh sa svakog dječjeg lica.

Postoje ljudi koji djecu iskorištavaju za rad, zlostavljaju ih. Isto tako postoje djeca koja zlostavljaju drugu djecu zbog različite boje kože, vjere i podrijetla, omalaovažavaju ih zbog siromaštva i njihovih fizičkih nedostataka. Time najčešće prikrivaju vlastitu nesigurnost.

Također postoje roditelji koji zanemaruju svoju djecu ili stalno rade pa dječju ljubav kupuju novcem. Ne znaju da ništa ne može nadoknaditi sigurnost i oslonac majke i oca.

Kad bih mogla, zaštitila bih svu djecu, njihovo pravo da uživaju u igri s prijateljima, da se vesele, te da uživaju u svom najljepšem dobu, djetinjstvu.''

7. Marta Mažurin, OŠ Fra Pavla Vučković, Sinj

''Prošle su već tri godine kako poznajem svoju prijateljicu Tanju. Uvijek je bila vesela i spremna pomoći svakome. U njenim velikim, plavim očima uvijek je sjala ona iskra, želja za novim životnim pustolovinama.

Odjednom se sve promijenilo. Tanju više nisam mogla prepoznati. Više nije bilo onog veselog osmijeha. Možda tek poneki, lažni koji je treba prekriti njeno tužno lice. Više nije bilo one iskrice u njenim očima koja je budila strast za životom. Jedino što se isticalo bila je modrica ispod njenog desnog oka. Htjela sam joj postaviti puno pitanja, ali nijedno nije izlazilo iz mojih usta. Svaki put kada je bila sa mnom kao da joj je ponestajala snaga za igru, ali i za razgovor.

Nisam ju više mogla gledati tako tužnu pa sam joj morala postaviti pitanja. U početku je šutila, a onda je počela pričati. Njen tata dolazio bi kući svaki dan pijan i nervozan. Bio je nasilan i agresivan. Njena braća i ona često bi se sakrivali u sobi ili su morali bježati iz kuće.

To je bila tajna koju sam morala čuvati, ali sam cijelo vrijeme razmišljala kako joj pomoći. Nakon dugog razmišljanja obratila sam se Centru za pomoć. U početku sam mislika kako nisam to trebala napraviti jer sam prekršila obećanje Tanji, ali sam ipak shvatila da je bolje odmah djelovati dok se ne dogodi nešto puno strašnije od jedne modrice. Nakon nekog vremena Tanja je ponovno bila sretna i živahna, ali i cijela njena obitelj.

Mislim da svaki čovjek ima pravo na sretnu i složnu obitelj koja živi u miru i koja kroz sve teške neprilike prolazi zajedno.''

''Prava članova obitelji''

1. Adriana Grubišić, 5.b razred, OŠ Ante Starčevića, Dicmo

''Svi imamo pravo na sretnu obitelj jer svaka sretna obitelj veliko je bogatstvo.

U obitelji se moramo uzajamno pomagati i uvažavati. Roditelji se moraju brinuti za svoju djecu, da imaju sretno i veselo djetinjstvo jer to je njihovo pravo. Roditelji imaju pravo da mirno i s veseljem odgajaju svoju djecu.

Djeca trebaju poštovati svoje roditelje jer i oni na to imaju pravo. Bake i djedovi imaju pravo na mirnu starost.

Svaki član obitelji mora biti jednako vrijedan.''

2. Ivan Marunica, 7.d razred, OŠ Marka Marulića, Sinj

''Obitelj je jedna skladna cjelina, koja funkcionira na najbolji mogući način. Svi članovi obitelji moraju imati jednaka prava. To su prava slobodnog izražavanja, međusobnog poštivanja i mnogo tolerancije. Nitko nikada ne smije nametati svoje mišljenje drugima.

Za mene je obitelj svetinja, zbog toga što ima tako dugu tradiciju i što se u njoj osjećam tako sigurno i sretno.

Danas kada svi jurimo za nečim u ovom brzom životu, nemaju sva djeca tu sreću da žive u skladnoj obitelji. Jako je lijepo živjeti u obitelji koja poštuje osnovna ljudska prava. To je posebno važno nama mladima koji se nalazimo pred velikim životnim iskušenjima. Okrećemo se po peronima života tražeći sebe, a uz nas je obitelj koja nas usmjerava i podržava.''

3. Luka Vrgoč, 5.b razred, OŠ Fra Pavla Vučkovića, Sinj

''Danas u svijetu puno je nasilja. Najviše se govori i piše o nasilju nad djecom.

Svi danas kao i naši roditelji i ljudi ovog svijeta imamao svoja prava. Imamo prava na slobodu mišljenja, školovanje... Imamo pravo na glas. Samo glasovi malih ljudi se tako slabo čuju i nitko ih ne želi čuti.

Mislim da postoje pisani zakoni o pravima ljudi i djece pogotovo, ali čini mi se da ih se slabo poštuje. Čak i ako su zaštićeni, ini mi se ni to ništa ne znači. Svaki dan na televiziji pnonov novo nasilje, zlostavljanje.

Trebaju nam pored prava i strogi zakoni, koje ćemo morati poštovati.''

''Moje osobno iskustvo nasilja''

1. Mirna Vučemilo, 7.d razred, OŠ Fra Pavla Vučkovića, Sinj

''Kad sam došla u peti razred bila sam pomalo tužna. Rastavljeno je moje društvo i trebala sam pronaći novo. Pri ulasku u novi razred, ugledala sam veselo društvo. Dečki su vukli curice za kosu kao i u nižim razredima. Sve mi se to učinilo normalno. No, kad smo se svi uhodali počeli su pogrdni nazivi i tučnjave. I mene su počeli nazivati svakakvim imenima. Rekla sam to mami, a ona mi je odvratila da se ne odazivam na ta imena.

Prošlo je i nekoliko mjeseci, a oni nisu prestajali. Satovi razrednika sve su brže prolazili jer je bilo toliko problema. Od tučnjave do pogrdnih naziva. Razrednica bi uvijek govorila - nemojet i nemojte, ali njezina riječ nije utjecala na dečke pa i na neke cure. Mama se odlučila potužiti razrednici, ali od tog dečka sam dobila samo riječ: ''Oprosti.'' On nije prestajao. Dugo sam bila potištena.

Sad idem u sedmi razred. Dečki su se malo smirili. Sada dolazim sretnija u školu. Nadam se da svi ulazimo u zrelije životno razdoblje i da ćemo svoju energiju usmjeriti na pozitivne stvari.''

2. Marta Ćurković, 7.a razred, OŠ Fra Pavla Vučkovića, Sinj

''Jednom smo ja i moja prijateljica sjedile u parku. Sve je bilo dobro dok tamo nije došla skupina srednjoškolaca. Smijali su se na sav glas. Ja i moja prijateljica smo se pretvarale da ih ne vidimo. Uopće se nismo obazirale na njih sve dok netko nije počeo vrištati. Okrenule smo se i vidjele dvojicu kako se tuku, a svi oko njih su vrištali. Takvi slučajevi danas su uobičajeni.

Ja i moja prijateljica smo otišle prošetati. Vratile smo se u park da vidimo je li otišla ona grupa. Došle smo u park i imale smo što vidjeti. Ona dvojica se nisu prestala tući, a ostatak ekipe se povukao. Neki ljudi su pozvali policiju i vrlo brzo je došla pomoć. Obojica su bili krvavi. A sve je krenulo od sitnice.

Ovaj događaj je možda najbolji primjer kako i najmanje nesuglasice mogu imati užasne posljedice.''

« natrag