Nada Lapić svojim volontiranjem uveseljava druge...05.02.'16
Volonterka koju prezentiramo dolazi iz umjetničkih voda i iza sebe ima puno odigranih besplatnih predstava. Voli se izražavati pisanim putem a najviše je raduje pisanje za djecu bilo da se radi o igrokazima ili pjesmama.
KRATKO SE PREDSTAVITE:
Zovem se Nada Lapić, učiteljica razredne nastave, živim u Trilju. Imam obitelj - supruga, dva odrasla sina i jednog prekrasnog unuka.
OD KADA, GDJE I KOLIKO ČESTO VOLONTIRATE:
Pa ja to ne doživljavam kao volontiranje. Meni je najnormalnija stvar pomagati nekome kome je pomoć potrebna, a ti možeš pomoći. To je moj način života. Evo ovo što ću vam sada ispričati dešavalo se dok sam ja još išla u gimnaziju. U to vrijeme svi su mahom živjeli i radili u inozemstvu posebno u Njemačkoj. Kući su bile te žene s puno djece i sve što je trebalo za njih raditi ja bih rado uskakala. U to vrijeme jedna moja susjeda je imala dvoje ili troje male djece a bila je trudna. U to vrijeme nije bilo ovoliko automobila, i kako je ona otišla u rodilište ja sam njoj dolazila u posjet i naravno izvela je iz rodilišta i to sa autobusom. I dan danas kada sretnem tu gospođu ona to pamti kakva su to bila vremena. Ja sama sam u to vrijeme bila dijete, a na taj način sam pomagala i to je meni bilo normalno. Ja to nikada nisam smatrala nekim volontiranjem nego normalnim suživotom sa susjedima. Meni je to sastavni dio života i ja cijeli život nastojim pomoći ljudima ne samo u školi gdje radim nego i inače. Najviše vremena provodim u Dramskoj udruzi Most čija sam i predsjednica. Ipak su vam to sati i sati odricanja, raditi u kazalištu, naučiti predstavu, sve to dovesti do početka nekakve predstave i dati je besplatno za svu djecu ili bilo tko da nas pozove nikada nismo odbili, jedino ako se dogodi da netko ne može. Radila sam i sa Udrugom osoba s invaliditetom. Ja i kolegica smo imale radionice s njima. Tako da sam se i u tome našla. Ali mogu vam reći da je prvi kontakt s invalidnim osobama za mene bio jako stresan, jer nikada do tad nisam na okupu vidjela toliko puno djece s posebnim potrebama i u tom druženju s njima i njihovim roditeljima nakon nekog vremena to je za mene postalo nezaboravno. Nakon možda dvije godine imala sam drugih obaveza, pa su to preuzele dvije moje kolegice.
ZAŠTO VOLONTIRATE I KAKO TO UTJEČE NA VAŠ ŽIVOT I SVJETONADZOR:
Pa ja to uopće ne doživljavam kao volontiranje, to je jednostavno način života. Ja se osjećam dobro, ne iscrpljujem se ili nešto takvo. Puno je ljepše pomagati nego da sam trebaš pomoć. To je nekako životno razmišljanje, mislim da svi tako razmišljaju, bar bih ja voljela da je tako.
ŠTA NA VAŠE VOLONTIRANJE KAŽU VAŠE KOLEGE, OBITELJ, OKOLINA:
Ja se u životu nisam puno obazirala na ono što mi drugi kažu. Uglavnom uskladim neki svoj obiteljski život s nekim zaduženjima koje imam van mog posla odnosno škole. Nastojim da moja obitelj to ne primijeti i oni su moj angažman prihvatili svi i raduju se svakom mome uspjehu, a i ja to sve na vrijeme organiziram, tako da oni ne osjete da mene nema. Postoje ljudi koji baš i ne razumiju nečiji angažman, ali ja te ljude stavljam u kategoriju onih koji ne bi niti pomogli, oni se nisu ni našli u nečemu da bi se osjećali bolje i potpunije.
IMATE LI NEKU ANEGDOTU ILI ŠALJIVI DOGAĐAJ DA PODJELITE S NAMA:
Najviše se veselih stvari dogodi kada tijekom predstave moramo improvizirati. Jednom smo toliko bili zaneseni u predstavu da ja nisam vidjela da je jedna kolegica u predstavi stavila trudnički trbuh, pa sam ostala zbunjena je li ona trudna ili nije i skoro nam je predstava propala. Sretna sam jer su nam sve predstave koje smo odigrali, a bilo ih je mislim 23, sve sam ih napisala ja i dozvolim ljudima da se koriste mojim tekstom i snalaze ako nešto zaborave i sve su prezentirane pred punim gledalištem. Evo nedavno smo imali situaciju kada je jedna kolegica glumila virus i „zamrzla“ se jer je zaboravila tekst. Kolegica koja je glumila Krampusa njoj se obrati pa kaže: „Ti si se pokvario, Viruse? Što ti se dogodilo?“. To uopće nije bilo u tekstu, ali se izvrsno uklopilo tako da ću to sljedeći put ubaciti u predstavu. Imam i lijepe doživljaje s Udrugom osoba s invaliditetom. I dan danas kada ih vidim oni me pitaju: „ Gdje je Sveti Nikola? Gdje su pokloni?“. Iako je prošla skoro i cijela godina njima je to ostalo u sjećanju. I mene to raduje i daje motiv za dalje.
IZ VAŠEG ISKUSTVA MOŽE LI VOLONTIRANJE POMOĆI MLADIM LJUDIMA DA STEKNU ŽIVOTNO I RADNO ISKUSTVO KOJE IM KASNIJE MOŽE BITI OD POMOĆI U OSOBNOM ŽIVOTU I PRI ZAPOŠLJAVANJU:
Naravno, osobito bih to preporučila mladim ljudima, kada vidimo da se osim obaveza škole taj život svodi na izlaske, mobitele, sve je u SMS-u i virtualnom svijetu. Tako da mi se čini i da se ti mladi ljudi pomalo gube i ne vide prave vrijednosti. Ja vjerujem da svaki roditelj nastoji da mu dijete iz roditeljskog doma ponese ono najbolje, da ih neće učiti krivo, ali svakako mislim da danas treba malo i šire gledati na situaciju.
JE LI VOLONTIRANJE ZA VAS POZITIVNO ISKUSTVO, BISTE LI GA PREPORUČILI DRUGIM LJUDIMA I ŠTO BISTE IM PRI TOME REKLI:
Naravno da je pozitivno, i mislim i da bi bili bogatiji duhom i životom. Imali bi više razumijevanja i za sebe i za svoju obitelj, vidjeli bi i druge ljude kako žive, osobito one kojima je pomoć još potrebnija.To je danas svima potrebno, da se spuste na zemlju i spoznaju da i od goreg ima gore.
Razgovor vodila: Dijana Filipović-Grčić
Fotografije: Nada Lapić, Mira Dodig, Ferata
« natrag
|