Lucija Ajduković kada ne radi volontira...

18.12.'15

KRATKO SE PREDSTAVITE:

Zovem se Lucija Ajduković, instruktor sam terapijskog jahanja, živim u Sinju ali zbog posla većinu svoga vremena provodim u Trilju. Puno obaveza me odvede tamo, tako da kući samo prespavam.

OD KADA, GDJE I KOLIKO ČESTO VOLONTIRATE:

Volontiram od malih nogu, najprije smo kao djeca odlazili na Hipodrom i tamo se bavili konjima i učili jahati. Kasnije smo osnovali svoj klub i sada sve svoje slobodno vrijeme tamo provodim. To je svakodnevno. Kada voliš to što radiš niti ne primjetiš vrijeme koje prođe u obavezama. Evo meni je prošla cijela godina da sam ja tek prije dvadesetak dana shvatila da nisam niti otišla na more.

ZAŠTO VOLONTIRATE I KAKO TO UTJEČE NA VAŠ ŽIVOT I SVJETONADZOR:

Ovo moje volontiranje je zamišljeno kao posao u kojem bi svi imali svoje zadatke i obavljali svoj dio istih. Međutim situacije i prilike su dovele do toga da više radimo humanitarno nego komercijalno. Prilike su pokazale da ima dosta potreba za terapijskim jahanjem s djecom, i više nego što se moglo očekivati i tu bih naglasila taj volonterski rad. Svjetonazorski vidici ti se prošire i vidiš kako zapravo svi možemo biti zadovoljni u svome životu, jer kada imaš zdravlje imaš devedeset posto svega, to je jedan ogroman dio. I moja preporuka je da svi mi povećamo kvalitetu života u tom zdravstvenom smislu. Kada upoznaš djecu koja idu na terapijsko jahanje onda spoznaš koliko bi svi jedni drugima trebali pomagat. Kako to radim već dosta dugo i smatram poprilično dobro, jer je moja ideja od početka da sva djeca u Klubu koja meni pomažu, idu u školu jahanja i zdravi su vide koliko mogu napraviti za druge, koliko je to potrebno i koliko to i nama svima da dobar osjećaj. I oni kao mali, a govorimo o djeci viših razreda osnovne škole i nižih razreda srednje svi su volonteri i puno doprinose u radu. Mislim da je to dio koji je najvažniji. Velika većina te djece koja dolaze u Klub se tamo osjećaju kao kod svoje kuće, vidi se jedan osjećaj pripadnosti i s tim smo svi zadovoljni. Super mi je kada me roditelji nazovu i kažu: “Lucija, nema dana da te se ne spomene.“ I onda shvatiš da je to to, da je to što radiš dobro.

KAKO NA VAŠE VOLONTIRANJE GLEDA VAŠA OBITELJ, OKOLINA , KOLEGE I PRIJATELJI:

Moja mama bi možda više volila da sam ja kući, ali to je tako kako je. Prijatelji svi vole doći i sudjelovati u našim aktivnostima. Moja sestra koja nema veze s konjima uvijek će doći volontirati kada mi je potrebna pomoć za terapijsko jahanje. Imam cijelu ekipu koja će se odazvat na poziv za volontiranje i sve su to ljudi koji to znaju raditi. Problem kod volontera u terapijskom jahanju je taj da to mora biti volonter koji zna raditi s konjima.

KOJA VAM JE AKTIVNOST NAJDRAŽA I MOŽETE LI S NAMA PODJELITI NEKU ANEGDOTU:

Pa anegdota ima puno, ali kad se baš želiš sjetit niti jedna ti ne pada na pamet. Evo sada mi pada na pamet dječak s Downovim sindromom koji je jahao, Tiho ga je vodio, uzeo povodac s metalnom kopčom i lupio Tihu po glavi i kaže mu: „Ćelavi, meni je dosta“. Puno te djece bi da ih se pusti sami da jašu. Kada bi nam dolazila djeca iz Udruge Srce to bi bilo svega, oni su tako veseli, i sve nas razvesele. Ima jedan Marijo Kero koji može glumiti cijeu Alku, Vojvodu ili slavodobitnika. On sve Alkare zna. Jednom mi je rekao: „ Lucija molim te nemoj se ti uvrijedit, ali ja ne bih da ti sa mnom šetaš, ti ne znaš toliko o Alci koliko Tiho ili Svjetlana, nemoj se uvridit, ali nisi ti kao i oni.“ Devedeset posto te djece te još dodatno osnaži.

KAKO NA VAŠE VOLONTIRANJE GLEDA VAŠA OBITELJ, OKOLINA , KOLEGE I PRIJATELJI:

Moja mama bi možda više volila da sam ja kući, ali to je tako kako je. Prijatelji svi vole doći i sudjelovati u našim aktivnostima. Moja sestra koja nema veze s konjima uvijek će doći volontirati kada mi je potrebna pomoć za terapijsko jahanje. Imam cijelu ekipu koja će se odazvat na poziv za volontiranje i sve su to ljudi koji to znaju raditi. Problem kod volontera u terapijskom jahanju je taj da to mora biti volonter koji zna raditi s konjima.

IZ VAŠEG  ISKUSTVA MOŽE LI VOLONTIRANJE POMOĆI MLADIM LJUDIMA DA STEKNU ŽIVOTNO I RADNO ISKUSTVO KOJE IM KASNIJE MOŽE POMOĆI U OSOBNOM ŽIVOTU I PRI ZAPOŠLJAVANJU:

Ja mislim da može, evo ja sam razmišljala da bi mi volontiranje nedostajalo da se ne bavim s tim. Mislim da bi se uključila u neku udrugu da bilo kako doprinosim. Mislim da to stvara dobar osjećaj i volonterima i korisnicima. To je baš onaj međusobno dobar osjećaj, jer sve ono što na neki način daš kroz nešto drugo ti se vrati.

JE LI VOLONTIRANJE ZA VAS POZITIVNO ISKUSTVO BISTE LI GA PREPORUČILI DRUGIM LJUDIMA I ŠTO BISTE IM PRI TOME REKLI:

Naravno da bih, i ja razgovaram o tome sa djecom koja dolaze u Klub. I kada mi dođu ja ih pitam bi li jahali, oni ne bi samo bi pomogli oko terapijskog jahanja. Oni su sami shvatili koliko je to korisno i dobro pomagati drugima i ja im ne trebam niti napominjati kad da dođu. U volontiranje samo treba krenuti.

Razgovor vodila: Dijana Filipović-Grčić

Fotografije: KK Sv. Mihovil - https://www.facebook.com/KK.Sveti.Mihovil/

« natrag