Kristina Mravak:Od korisnika do volontera03.11.'20
Molim Vas da nam ukratko predstavite -posao, obitelj, ono što želite istaknuti i po čemu ste poznati….
Kristina Mravak, iz Gale. Imam 29 godina. Završila sam sociologiju, magistar sam istraživačke sociologije. Trenutno ne radim u struci, ali iza sebe imam dosta istraživačkih projekata. Nezaposlena sam, ali u slobodno vrijeme se bavim raznim aktivnostima u udrugama. Otac, majka i ja smo trenutno kući, a sestra je u Zadru studirala i u Zadru ostala, udala se, ima dijete, radi..
Od kada, gdje i koliko često volontirate?
Moj volonterski staž je počeo negdje 2014. godine kad sam preuzela voditi jedno kulturno umjetničko društvo u Gali pored Sinja. Preuzela sam ulogu predsjednika, a s tim je došla i uloga voditelja male plesne sekcije jer nismo imali stručnog voditelja pa sam se ja uhvatila i toga. S djecom sam učila razne koreografije i to me je nekako ispunjavalo uz administrativne poslove koje sam obavljala. U Centru Juraj Bonaći volontirala sam skoro 10 - 11 mjeseci, dva do tri puta tjedno u maloj grupici gdje je bilo njih devet. Većinom su to bile osobe s Downovim sindromom i par ih je bilo s autizmom. To mi je isto bilo jedno veliko iskustvo jer sam sama išla u Centar, a kada sam došla dolje nisam bila sigurna jesam li spremna raditi takav posao, s takvim korisnicima. To je nešto što je stvarno ostavilo traga na meni i da mogu vratila bih se sigurno jer to je jedno divno iskustvo. Bilo je dana kada je bilo teško i bilo je svega, ali baš ostavi dobar trag.
Zašto volontirate i kako to utječe na Vaš život i svjetonazor?
Volontiram zato što se ja osjećam ispunjenije i korisnije i za sebe i za društvenu zajednicu u kojoj se nalazim. Korist od toga je samo s duhovne strane jer se jednostavno osjećam bolje, to sam ja. Nisam netko tko sjedi kod kuće i ne vodi računa ni o čemu drugom. Volim kada pridonosim društvu i kada se nešto pozitivno događa i da sam baš ja kotačić te male pozitivne promjene.
Što na Vaše volontiranje kaže Vaša obitelj, prijatelji, kolege i okolina?
Pa, ništa. Moji doma su bili oduševljeni što imam aktivnosti koje imam jer sam uz kulturno umjetničko društvo deset godina volonterski svirala mise u župi. Nisu uopće bili iznenađeni kada sam, uz to sviranje i fakultet koji sam išla, preuzela i jedno društvo. Moja mater je bila oduševljena jer je i ona članica tog društva. Sestra me je ponekad znala pitati kako mi sve to nije previše, biti na sto strana. Ali, ja sam se savršeno u svemu tome snalazila. Ekipa s kojom se družim je ekipa koja je isto po takvim udrugama, u folkloru - bilo plesačka, bilo pjevačka skupina. Njima je to bilo sasvim normalno, to je naš način života.
Koja Vam je volonterska aktivnost najdraža i imate li možda neku anegdotu ili smiješni događaj da podijelite s nama?
Bilo je stvarno raznih situacija. Evo naša putovanja s KUD-om su toliko jedinstvena i nevjerojatna da se ne mogu niti prepričati. Imamo generacije od djece koja imaju 6-7 godina pa sve do sedamdesetogodišnjaka i kada se svi ti ljudi nađu u jednom autobusu ima svega - od smijeha, plača, zaboravljanja nošnji pa sve do pada u plesu. Jedna od najdražih anegdota mi je s prve međunarodne smotre koja je bila u Doboju. Prije nastupa su se našli svi predsjednici klubova iz Hrvatske, BiH, Srbije, Turske, Mađarske, Slovačke.. te je bilo potrebno na engleskom jeziku predstaviti svoje društvo. S domaćinima sam se već duže znala i bila u kontaktu, a oni su prave bosanske šaljivdžije. Kad je mene došao red za predstavljanje, gurkaju oni mene: „Pazi šta ćeš reći, imamo tu Turke.“. I ja sam stvarno stala i bilo me malo strah te sam predstavila društvo što sam bolje mogla, bez previše priče o Alki i tim detaljima. Međutim, kada sam dovršila, domaćin me opet gurka i na sav glas pita: „ Po čemu je Sinj poznat?“ A predstavnik Turaka se diže na noge i ponosno odgovara: ''Po Sinjskoj alki, naravno.''. S tim čovjekom sam i dan danas super, rekao mi je ako ikada budem putovala u Tursku da ću imati sve omogućeno. KUD-ovi su inače društva koja su otvorena za sve živo, nema predrasuda…
Iz Vašega iskustva, može li volontiranje pomoći mladim ljudima da steknu životno i radno iskustvo koje im kasnije može pomoći u životu, ali i pri zapošljavanju?
Može, naravno. Kroz volontiranje u sebi pronađeš stvari za koje uopće nisi znao da si sposoban raditi. Evo, meni je taj administrativni dio vođenja kluba kasnije pomogao u puno stvari u životu - u pisanju natječaja i sada u pisanju nekih projekata. Ne znam kako bih inače, na drugi način, došla do potrebnog iskustva da nisam volontirala.
Je li volontiranje za Vas pozitivna stvar i biste li ga preporučili drugima?
Sigurno! I uvijek bih to preporučila drugima.
Što biste im pri tome rekli?
Nemojte imati nikakve predrasude i širite svoje vidike. Pokušajte se u svemu pronaći i svemu dati priliku. Uvijek budite aktivni!
Razgovor vodila: Dijana Filipović-Grčić
« natrag
|