Kažimir Tomašević uvjek rado pomaže...26.04.'18
Cijeli svoj život je radio s udrugama, to mu se uvuklo pod kožu i onda im se i volonterski pridružio, skroman i smozatajan, uvijek na život gleda s vedrije strane....
MOLIM VAS DA NAM SE KRATKO SE PREDSTAVITE:
Zovem se Kažimir Tomaševič, imam 70 godina i već sam četiri godine u mirovini. Cijeli svoj radni vijek proveo sam u općinskoj upravi, na području školstva i kulture. Po zvanju sam prosvjetni radnik i imao sam sreću da radim taj posao. Vodio sam referadu i bio sam sretan pa da sam i mogao naći neki bolji posao ne bih prihvatio ništa drugo osim toga. Kroz taj posao imao sam zadovoljstvo raditi s raznim udrugama i u kulturi i u sportu. Tako sam ja svoj radni vijek proveo radeći s mladosti i zahvaljujući tom poslu proputovao sam cijeli svijet, kako se ono kaže. S obzirom da sam kao upravni referent radio u nazoru rada udruga, imao sam uvid u njihov rad. Pomagao sam im posebno u administrativnom dijelu i kada je bilo potrebno organizirati osnivačke skupštine, godišnje skupštine te napisati izvješća o radu i programe rada. Sa zadovoljstvom sam pomagao svim ljudima koji nisu bili verzirani za to, a obratili su mi se za pomoć. Ljudi su to prepoznali i zvali su me često u svoja društva i kada bi se negdje putovalo. Vodio sam i fondove pa su kod mene bili i novci; imao sam prilično veliki utjecaj pomoći nekome kada je to bilo potrebno. Tako su me zvali i u Kazalište gdje sam od 1973. obavljao tajničke, administrativne poslove. Oko deset godina bio sam tajnik Gradske glazbe Sinj, radio administraciju i organizirao im rad, tako da mi je život stvarno bio ispunjen.
KOLIKO DUGO STE VEĆ U MIROVINI?
Već sam rekao da sam u mirovini četiri godine. U početku mi je bilo malo teško osmisliti dan, ali s obzirom da sam vukao korijene iz ovih udruga, samo sam im se vratio. Posebno sam zadovoljan radom našeg Kazališta - vidio sam da su to ljudi entuzijasti koji nastoje podignuti nivo kulture u našem gradu na jedan veći nivo i ja sam im se priključio. Pomažem gospodinu Viculinu u administraciji, a ako treba odigrati i koju ulogu odigram. Doduše, nisam ja baš za to, ali ako treba mogu. U glumu sam uključio i svoga sina, koji se eto pokazao kao vrstan glumac, na toj nekoj amaterskoj razini. Drugi sin mi je alkar, pa mi je i Alka ušla u krv. Oni su tako organizirani da njima pomoć ne treba.
JESTE LI AKTIVNI U ULOZI DJEDA-SERVISA? VOLITE LI ČUVATI UNUKE I ŠTO VAM TO DRUŽENJE ZNAČI?
Tek sam nedavno postao djed i još uvijek sam u euforiji jer smo dugo čekali unuče. Unuk još nema tri mjeseca i sada čekam da on malo poraste pa da ga mogu za ruku odvest na Alkarsko trkalište da vidi kako mu ćaća trče Alku.
ŠTO VAM NAJVIŠE NEDOSTAJE U STARIJOJ ŽIVOTNOJ DOBI? ŠTO BISTE VOLJELI RADITI, A NE RADITE? ZBOG ČEGA TO NE MOŽETE?
Ne mogu reći da da mi puno toga nedostaje. Postoje neke sitnice, a i zdravstveno smo malo oslabili. Prije sam volio igrati balote i kuglati, ali sad to više ne mogu - eto to mi nedostaje. Imao sam društvo za igranje, među kojima sam ja, neću da se hvalim, bio među boljima. Sada oni svi čekaju kad će barba doći igrati, ali barba više ne može. Evo, prije desetak dana sam operiran, tako da sam još uvijek na oporavku. Ali ja sjednem u auto i onda sam onaj aktivni gledatelj.
KADA BI VAM BILA POTREBNA POMOĆ ZBOG BOLESTI ILI NEČEG SLIČNOG BISTE LI PRIHVATILI POMOĆ U KUĆI?
Naravno da bih. Za imat malo kvalitetniji život ipak treba pomoć. Za sada se supruga i ja još uvijek držimo dobro, ali sutra da jedno od nas padne, kako se ono kaže, normalno da bi nam trebala pomoć. Sa svojom djecom imam takav odnos da oni sami uvijek zovu pitati treba li nam išta.
ŠTO MISLITE O SMJEŠTAJU U STARAČKI DOM?
Kada se ne bi imao tko brigati o meni, zašto ne? Ako bismo supruga i ja mogli, šta se materijalnog stanja tiče, mislim da bismo išli bez problema, ali u još starijoj dobi.
ŠTO JE PO VAMA NAJVAŽNIJE ZA KVALITETAN ŽIVOT U ZRELIJOJ ŽIVOTOJ DOBI?
Najvažnije je imati dobro zdravlje i biti skroman. Ne treba patiti od nekih velikih ambicija i stvari, treba biti zadovoljan s onim što imaš. Ja sam najzadovoljniji kada podmirim sve račune i ostane mi nešto za hranu. Gol nisam, bos nisam, gladan nisam i meni je to dovoljno. Ja sam takav rođen, naučio sam se skromno živjeti i ne patim od nekih velikih stvari. Rado bih još putovao, iako sam se dosta naputovao. Povodom proslave 1700. godina Splita za Splitsko-dalmatinsku županiju napravio sam jedan program koji su izvodili naša društva iz Sinja. Nagradili su me putovanjem od 15 dana u Španjolsku.
IMATE LI KVALITETNE PREPORUKE ZA OSOBE STARIJE ŽIVOTNE DOBI?
Šta se mene tiče - predaje nema, treba živit! Sam si pao, sam se i digni. Mene je to naučio život jer sam od djetinjstva invalid. Mogao sam i ja sjest i plakat nad svojom sudbinom. Kada su mnogi trčali za balunom ja nisam mogao, ali sam zato stao na branku pa sam branio, nisam se predavao. Želim svim ljudima reći da se moraju boriti do kraja, da daju od sebe sve što mogu, da ne plaču nad svojom sudbinom i da život prožive onako kako najbolje mogu.
SMATRATE LI DA IMATE KVALITETAN ŽIVOT I ZBOG ČEGA?
Smatram, zato što moja očekivanja i prohtjevi nisu veliki - popijem kavicu, imam svoje društvo, kući me čeka ručak, dobio sam unuka, živ sam i zdrav i puno srce. Kako sam i rekao: „Nema predaje.“
Razgovor vodila: Dijana Filipović-Grčić
« natrag
|