Dujka Lisičar ima volju za sve...

10.09.'18

Ratom pogođeno područje, okupirano, iseljeništvo, gubitak posla, povratak i novi početak, dali su ovoj ženi snage za sve...

MOLIM VAS KRATKO SE PREDSTAVITE.

Zovem se Dujka Lisičar. Umirovljenica sam i  živim u Vrlici. Imam  kći i dva sina, supruga, petero unučadi. Radni vijek sam provela u Dalmatinci koja je imala svoj pogon u Vrlici. Kada  se to ugasilo, odnosno kada je Vrlika bila okupirana, mi smo izbjegli u Split. Iz Splita sam putovala na posao u Sinj.

KOLIKO DUGO STE U MIROVINI

U mirovinu sam otišla 1998. znači evo već 20 godina.

KAKO ISPUNJAVATE VAŠE UMIROVLJENIČKE DANE? BAVITE LI SE NEKIM AKTIVNOSTIMA (SPORT, ZBOR, UDRUGE…)?

Mogu reći, dok me zdravlje služi, a i mirovina je mala, da sve vrijeme radim. Bavim se poljoprivredom. Imam stoku, treba to sve“ potkat“ šta bi naš svijet rekao. Posla je puno, godine su stisle, ali ja sam takva da raditi volim. Ustajem u 4h.Imam šest krava, svinje, kokoši, dok ja to sve nahranim, ode vrijeme. Poljoprivredom se bavim, jer što se tiče mirovine, od nje  ne znam tko može živjeti. Ja sam do nedavno imala 1200 kn mjesečno. Sada se nešto povećala. Muž ima oko 2000 kn  pa ti živi od toga. Samo nas lijekovi koštaju 1000 kn mjesečno. Mi smo se odlučili boriti za život i raditi. Nikad  ne stajemo, živimo i radimo dan za dan, uz pomoć naše djece.

JESTE LI AKTIVNI U ULOZI BAKE ? VOLITE LI ČUVATI UNUKE I ŠTO VAM TO DRUŽENJE ZNAČI?

Ja sam baka čuvarica kada treba. Oni su u Kninu i nisam stalno obvezna prema njim. Oni imaju svoje obveze, vrtić, školu, jedino kada negdje idu, onda mi ih dovedu. Nije da su baš nešto jako često, a vrijeme koje provedemo zajedno je stvarno dragocjeno, ova današnja djeca su napredna u svemu.

ŠTO VAM NAJVIŠE NEDOSTAJE U STARIJOJ ŽIVOTNOJ DOBI? ŠTO BISTE VOLJELI RADITI, A NE RADITE? ZBOG ČEGA NE MOŽETE?

U tome je stvar, moj dan je ispunjen od jutra do večeri. Ja pronađem vrijeme i za rad i za hobije. Često slušam lokalnu radio postaj i onda čujem rečenicu:“ Tko hoće, naći će načina, tko neće, naći će ispriku.“  Zadovoljna sam  kako živim i radim. Djeca mi pomažu, možda da znam malo usporiti da bi mi bilo bolje, ali i ovako je dobro. Priuštim si sve što mogu, i lijepo mi je.

KADA BI VAM BILA POTREBNA POMOĆ ZBOG BOLESTI ILI NEČEG SLIČNOG, BISTE LI PRIHVATILI POMOĆ U KUĆI?

Za sada ne bih dok mogu sve sama. Ne daj Bože potrebe, jer čovjek nikada ne zna što nosi dan, što nosi noć.

ŠTO MISLITE O SMJEŠTAJU U STARAČKI DOM?

Kada sve sagledam, pa nije niti to neka strašna stvar. Moja je nevjesta rekla da ne bi  dala ni nas ni svoje roditelje u starački dom. A što život nosi  sa sigurnošću ne možemo reći. Držim se one: „Nikad ne reci nikad.“

ŠTO JE PO VAMA NAJVAŽNIJE ZA KVALITETAN ŽIVOT U ZRELIJOJ DOBI?

Komunikacija, razgovor s nama starijima. Imam određeni broj godina, ali isto vidim kada razgovaram s onima koji su još stariji kako im bude drago. Sve je više starih ljudi oko nas i sve su veće potrebe da im se pomogne oko računa, lijekova, pa i lijepa riječ njima dobro dođe. Jer, dok smo pokretni  oko sebe možemo, ali  komunikacija je najvažnija.

IMATE LI KAKVE SAVJETE ZA OSOBE STARIJE ŽIVOTNE DOBI?

Da budu aktivni dok mogu, jer sam sebi možeš najbolje pomoć. Kada fizički radiš, bilo na polju, bilo oko stoke, osim što si u boljoj kondiciji,  pridonosiš i kućnom budžetu. Preporučila bih svima, ne samo starima, da ne okrećemo leđa jedni od drugih. Kad se veselo nasmiješ i pozdraviš, odmah je sve ljepše.

SMATRATE LI DA IMATE KVALITETAN ŽIVOT I ZBOG ČEGA?

Naravno, zato što sam živa, zdrava donekle, mogu sa sobom, djeca su mi dobra, vrijedna. Što više treba?

Razgovor vodila: Dijana Filipović-Grčić

« natrag