Davorka Dukić - neočekivano u volonterskim vodama

07.11.'13

KRATKO NAM SE PREDSTAVITE:

Zovem se Davorka Dukić, majka troje odrasle djece, supruga. Ima toliko godina da sam u mirovini. Obavljam dužnost predsjednice Sinjskih mažoretkinja od samog njihovog osnutka.

OD KADA, GDJE I KOLIKO ČESTO VOLONTIRATE:

Volontiram od kako su se osnovale mažoretkinje znači od 1997. godine. Kada je bila njihova osnivačka skupština mene je tadašnji direktor TZ Sinj gos. Ante Latinac pozvao da prisustvujem istoj. Ja sam zbog svoje kćeri koja je željela biti članica išla na tu skupštinu. Tamo su me izabrali za predsjednicu udruge. To mi je bilo kao grom iz vedra neba. O tome ništa nisam znala. Bila sam prava ona maca papučarica, posao, kuća, troje dice, muž. Nikakve aktivnosti ja nisam radila, pa ajmo sve učiti, ostvarivati kontakte... Inače tada je možoretkonje trenirala jedna cura koja je poslije otišla u Njemačku. Raditi na njenoj edukaciji, bodriti cure, prisustvovat treninzima i tako po dva tri puta tjedno. Ja sam radila sve okolo, dok su ih trenerice samo trenirale. Tako da je meni masu njih reklo: ''Pa šta ti moraš prisustvovat svakom terningu?'' A šta ću ja kad trenerici kasni autobus, ja moram otvoriti toj djeci da se zagriju, pripreme, pustiti im muziku. Ja sam morala gledati i koreografije jer Alena (trenerica) nije nikada s nama išla na nastupe i natjecanja, pa je netko morao znati koreografije. Već 1998. smo nastupili na natjecanju u Makarskoj gdje smo sve oduševili svojom odorom koju je kreirala gđa. Božena Martinčević. Jer nam je bio i problem kakve će biti i te naše odore, a kakve će biti nego u stilu alkarske odore. Poslije sam doznala da su bili neki Japanci koji su fotografirali naše cure tako da su naše fotografije osvanule i tamo. Kako su cure uživale u svoj toj pažnji tako sam i ja skupa s njima uživala u svim događajima i putovanjima, organizirala sve za njih, bodrila ih. Sve volonterski. Od 2006. godine naše mažoretkinje je počela trenirati Vesna Jukić Bračulj koja je na jednoj smotri svojom koreografijom pobijedila i svoju učiteljicu koja je nastupila s Kaštelankama.

ZAŠTO VOLONTIRATE I KAKO TO UTJEČE NA VAŠ SVJETONAZOR:

Ne znam, ja uistinu tu djecu obožavam, putovanja s njima, iskustva koja doživimo. Po tisuću puta me te moje cure zovnu teta Davorka treba nam ovo, ono, meni je to uživanje, tako da ja smatram da me to moje volontiranje oplemenilo i učinilo još boljim čovjekom.

KOJA VAM JE VOLONTERSKA AKTIVNOST NAJDRAŽA I MOŽETE LI S NAMA PODIJELITI NEKO ZANIMLJIVO VOLONTERSKO ISKUSTVO ILI ANEGDOTU:

Moja su sva iskustva vezana za mažoretkinje. Sjećam se da smo imali natjecanje u Ivanićgradu, ja sam za svih naručila trikoe crvene zbog koreografije, međutim kada su se obukle fali jedan triko, jedna natjecateljica nema triko. Majko moja šta ću sad? Ugledam u publici crvenu majicu ja brže do gospođe molim vas svucite majicu za naš nastup. Gospođa nam dala majicu i takvih stvari je bilo na svakom nastupu, do zadnjeg časa prikupljaš, posuđuješ, ali sve s osmjehom i u duhu prijateljstva.

KAKO VAŠE VOLONTIRANJE DOŽIVLJAVA VAŠA OBITELJ, KOLEGE I OKOLINA:

Svi na to gledaju s pozitivne strane i podržaju me, samo sam imala problema dok mi je kći bila u mažoretkonjama, jer je bila ljubomorna što ja obraćam pažnju na drugu djecu, a ja sam smatrala da sam ja uz nju ako joj šta treba, da druge cure trebaju više pažnje. Suprug me isto podržava, on je i sam bio sportaš, često putuje, samo zna reći da od kako sam ja s mažoretkinjama njemu se špaker ohladio, manje se kuha.

IZ VAŠEG ISKUSTVA MOŽE LI VOLONTIRANJE POMOĆI MLADIMA DA STEKNU ŽIVOTNO I RADNO ISKUSTVO KOJE IM KASNIJE MOŽE BITI OD POMOĆI U OSOBNOM ŽIVOTU I PRI ZAPOŠLJAVANJU:

Pa naravno, cure koje s nama putuju, a i mi same, uvijek jedna drugoj pomažu. Kada idemo na putovanja bez roditeljske pratnje one se paze, gledaju jedna na drugu, gdje su, a to je osnova da će sutra nekome drugome pomoć, ja to tako gledam. Pa onda to samo snalaženje, cure su već prošle niz situacija iz kojih samo imaju koristi.

JE LI VOLONTIRANJE POZITIVNO ISKUSTVO, BISTE LI GA PREPORUČILI DRUGIM LJUDIMA I ŠTO BISTE IM PRI TOME REKLI:

Meni je, nisi sebičan to je elementarno, ja nisam samo figura koja brine samo o sebi. Meni kada djeca dođu doma za Božić oni moraju osjetiti toplinu i taj Božić, a da sam ja sebična ja bih na to drugačije gledala. Volontiranje bih preporučila svima jer je to ugodno i pozitivno iskustvo.

Razgovor vodila: Dijana Filipović-Grčić

Fotografije izvor: https://www.facebook.com/sinjske.mazoretkinje/photos

« natrag