Branko Perković, slobodno vrijeme ispunjeno radom18.09.'18
Kada odeš u mirovinu, a nemaš volju za mirovanjem, osmišljavaš svoje vrijeme na najbolji mogući način. U želji da se nečim bavi, krenuo je s voćarstvom, kaže da na taj način može iskoristiti sve, voćku koju ne plasira na tržište pretvara u sokove, đemove, kompote. Branko Perković je aktivan i zanimljiv. Evo što nam je rekao
MOLIM VAS DA NAM SE KRATKO PREDSTAVITE:
Ja sam Branko Perković, rođen sam u Hrvacama 1948. god., a tu sam završio i osnovnu školu. Srednju školu sam pohađao u Splitu, a nakon odsluženja „ondašnjeg“ vojnog roka odlazim na rad u Njemačku, iz Njemačke u Australiju pa opet u Njemačku. 1974. godine se vraćam u Hrvatsku i cijeli svoj radni vijek provodim ovdje. Imam suprugu, 3 sina, kćerku, deset unučadi i jedno praunuče. U tom mom lutanju uspio sam zasnovati obitelj i dobiti djecu, kako se ono kaže. Svi se dobro slažemo, imam skladnu obitelj što smatram pravim blagoslovom. Svi živimo u blizini, osim jednog sina koji je trenutno u Sinju jer mu sin tu ima više izbora za slobodne aktivnosti.
KOLIKO DUGO STE U MIROVINI?
U mirovinu sam otišao 2000. godine kada sam se skinuo iz vojske i dobio sam 20% invalidnosti, a ostatak je civilna mirovina; evo već skoro 18 godina.
KAKO ISPUNJAVATE SVOJE UMIROVLJENIČKE DANE? BAVITE LI SE NEKIM AKTIVNOSTIMA NPR. SPORT, ZBOR, UDRUGE…?
Moje vrijeme u mirovini prolazi radno, ja vam ne mirujem. Mislim da je aktivno starije doba nešto što nam svima treba. Ako imam neke obveze to ispunjavam, a ostatak vremena provodim u svom voćnjaku. Recimo, ja vam organiziram akciju ultrazvučnog pregleda dojki u Hrvacama. Prije se to odvijalo u školi, a sada smo u neadekvatnom prostoru. Obećali su mi obnoviti jedan prostor pa će to sve biti malo bolje. Radimo taj pregled jednom mjesečno: upišemo 25 žena, koliko liječnik dopušta jer sve preko tog broja je previše. Sa žalošću mogu konstatirati da barem jedna žena mora na dodatne pretrage, a svi znamo što to znači. Sretni smo kada nam kažu da su došle na vrijeme i da su uspjele sačuvati živu glavu. Dosta se bavim voćarstvom jer kada sam razmišljao čime ću se baviti to mi se nekako činilo najbolje, tu možete iskoristiti sve. Kada ne uspijete prodati voće to pretvorite u kompote, sokove, marmelade, džemove i to plasirate dalje. Kada svoje proizvode vozim na splitski TTS, dolje postoje ljudi koji to jeftino otkupljuju i čekaju da cijena poraste pa onda prodaju. Ja sam im doskočio na način da i ja čekam porast cijene pa onda prodajem.

JESTE LI AKTIVNI U ULOZI DJEDA-SERVISA? VOLITE LI ČUVATI UNUKE I ŠTO VAM TO DRUŽENJE ZNAČI?
Pa unuci su sve, evo trenutno imam obvezu voziti unuku u vrtić svako jutro, a sad kad je počela škola u „antrešelj“ sam, kako se ono kaže, dobio i dva unuka koja vozim u školu. Gledati svoju djecu kako rastu i razvijaju nešto je najljepše što čovjek može doživjeti.
ŠTO VAM NAJVIŠE NEDOSTAJE U STARIJOJ ŽIVOTNOJ DOBI? ŠTO BISTE VOLJELI RADITI, A NE RADITE? ZBOG ČEGA NE MOŽETE?
Ja sam shvatio da dođe vrijeme kada jednostavno neke stvari više ne možeš. Nešto je posljedica godina, nešto rada i istrošenosti, ali ja sam to tako prihvatio i prilagodio se situaciji. Stvari koje mogu radim, koje ne mogu ne radim i to je to. Ne volim kukati, niti kriviti koga za bilo šta, moja situacija je posljedica mojih djela. Prije sam mogao puno više: raditi s frezom, traktorom, okopavati voćku, a sada mogu rezati voćke, „navrćati“ sorte koje mi ne odgovaraju u one koje mi odgovaraju i takve stvari. Kada čovjek želi raditi uvijek se nađe što može raditi; ne predajem se nikako.
KADA BI VAM BILA POTREBNA POMOĆ ZBOG BOLESTI ILI NEČEG SLIČNOG BISTE LI PRIHVATILI POMOĆ U KUĆI?
Šta se mora nije teško. Ali je imam krasne nevjeste pored kojih se ne bojim starosti, naravno i supruga je tu. Dobro se slažemo i uskačemo jedni drugima kada je potrebna pomoć. Uz njih tri mislim da mi pomoć u kući neće biti potrebna.

ŠTO MISLITE O SMJEŠTAJU U STARAČKI DOM?
Mislim da mi neće trebati, upravo zbog moje obitelji. A gledao sam te starije ljude koje izmjeste iz svojih domova i smjeste ih u staračke domove. Oni brzo oronu, propadnu i u konačnici imam utisak da brže i umru tamo. Oni bi u svom poznatom prostoru, s možda puno manje, živjeli duže. Ovako ih stave u nepoznati prostor s nepoznatim ljudima i oni budu beskrajno tužni.
ŠTO JE PO VAMA NAJVAŽNIJE ZA KVALITETAN ŽIVOT U ZRELIJOJ ŽIVOTNOJ DOBI?
Pa mislim da je najvažnije da čovjek ima svoj mir, svoj red i oslonac u obitelji. Taj ekonomski dio je za mene manje važan, iako je bitno i to. Ni kilo kruha ne možeš dobiti, ako ne možeš platiti.
IMATE LI PREPORUKE ZA OSOBE STARIJE ŽIVOTNE DOBI?
Ja trenutno hodam sa štakom, čekam svoju operaciju i nadam se da ću u neko dogledno vrijeme biti bez nje. Tako bih poručio svima - borba do kraja, život se živi do zadnje sekunde. Ali, to opet ovisi, recimo, ako je čovjek sam i zna da mu zdravlje propada, svakim će danom biti sve gore i to ga baca u apatiju jer nema obitelj kao oslonac.
SMATRATE LI DA VI IMATE KVALITETAN ŽIVOT I ZBOG ČEGA?
Ja ne da imam kvalitetan život, nego superkvalitetan. Vjernik sam i kada sam u crkvi iz propovijedi uzimam samo dobro; mržnje na ovom svijetu ima dovoljno, ne trebamo je još i propagirati.
Razgovor vodila: Dijana Filipović-Grčić
« natrag
|