Ante Filipović, volontiranjem do prekrasnih iskustava

26.02.'16

KRATKO SE PREDSTAVITE:

Zovem se Ante Filipović, živim i radim u Sinju, bio sam dugogodišnji sportaš,  trenirao sam ragbi. Oženjen,  otac dva sina, dva mlada sportaša, dugogodišnji zaljubljenik u golubove.

OD KADA, GDJE I KOLIKO ČESTO VOLONTIRATE?

Kao dugogodišnji sportaš, nakon što se moraš povući, odlučiš djelovati u drugom segmentu pa se aktiviraš u upravi. Tako sam angažiran u Sportskoj zajednici grada Sinja, član sam uprave Ragbi kluba Sinj, član upravnog odbora Hrvatskog saveza uzgajivača golubova listonoša, član sam uprave Veterana ragbi kluba Sinj. Osnivač sam  i dugogodišnji predsjednik Kluba uzgajivača golubova listonoša „Sinj 1996“, prvog takvog kluba u Sinju ali i u cijeloj Dalmaciji.

ZAŠTO VOLONTIRATE I KAKO TO UTJEČE NA VAŠ ŽIVOT I SVJETONAZOR?

Pa ako me privuče nekakva akcija ili događaj ja ću se rado odazvati i dati svoj mali obol bez problema. Kroz Klub smo organizirali par humanitarnih akcija gdje bi sredstva koja smo prikupili išla kao pomoć natjecateljima koji su slabijeg imovinskog stanja kao pomoć za sudjelovanje u natjecanjima. Klub golubova listonoša „Sinj 1996“ osnovan je 1996. na  moju inicijativu i par susjeda koji su imali iste sklonosti kao i ja. Od 1997. sudjelujemo u natjecanjima na Prvenstvu Hrvatske u golubarenju. Kao Klub imamo dosta zapažene rezultate, bili smo prvaci Hrvatske s mladim golubovima, dva puta viceprvaci s mladim golubovima, a nekoliko naših natjecatelja je bilo visoko rangirano na Prvenstvu Hrvatske. Boško Jenjić je bio prvak Hrvatske s mladim golubovima, Slobodan Kelava je naš član koji je prvi imao goluba olimpijca, svako dvije godine se organizira Olimpijada golubova gdje se u svakoj sportskoj kategoriji biraju po tri najbolja goluba u svijetu. Nakon njega iz našeg Kluba ima više olimpijaca, evo ove godine na Europskoj Olimpijadi koja sa održala u Bukureštu Hrvatska je imala 38 golubova u natjecanju. Od tih 38 golubova njih 8 je bilo iz Sinja, dva je imao kolega Boško Jenjić, jednog je imao kolega Joško Tomašević i pet ih je bilo mojih. Uz sam rad u upravi Kluba također sam od kraja devedesetih član Upravnog odbora Saveza i predsjednik sam Natjecateljske komisije Saveza i kao takav najodgovorniji za kontrolu i provedbu natjecanja unutar Saveza odnosno cijele Hrvatske.

ŠTO NA VAŠE VOLONTIRANJE KAŽE VAŠA OBITELJ, PRIJATELJI, KOLEGE, OKOLINA?

Kada se u jednom segmentu toliko dajete i nešto toliko volite to ne može uspjeti bez podrške obitelji. Ima tu i nesuglasica, jer je vrijeme s kojim raspolažemo ograničeno, zbog toga nekada pati obitelj jer kao i svaki hobi, svaka ljubav, to je ono što odnese cijeloga čovjeka. Bez kvalitetne potpore i podrške obitelji, od banalne situacije hranjenja golubova kad mene nema,  razumijevanja i podrške zbog tih pustih sastanaka kad sam ja praktički dva puta mjesečno na putu, od toga sigurno ne bi bilo ništa. Svake godine imamao Olimpijadu, odnosno jedne godine je svjetska, druge je Europska, gdje sam ja često predstavnik odnosno delegat ili osoba koja je zadužena za predstavljanje Saveza prema vani. Pa onda imamo naše klupske savezne izložbe, kada na to dođu klupski sastanci, klupska druženja i skupštine Kluba možete zamisliti koliko je to vremena. Previše puta sam se susreo s okolinom koja sve nastoji omalovažiti, pa komentiraju u stilu: „ Da on nema neke osobne koristi, ne bi on tu niti bio“. Ali kako sam i rekao - ja sam jedan od osnivača ovog Kluba, bio sam dugogodišnji predsjedik istog. Iako više nisam predsjednik, ako treba nekakva pomoć rado pomognem. Jedan od razloga zašto nisam predsjednik je i taj što čovjek ponekad ne može izdržati te pritiske i te priče, jer se sve svede na to:“ Da nema koristi, ne bi tu ni bio“. Kada se podvuče crta i stave se svi plusevi i minusi, meni ostaje jedan dobar financijski minus odnosno gubitak kojim sam platio nešto što se platiti ne može. Platio sam svoj gušt, svoje lijepo provedeno vrijeme, platio sam prijateljstva koja bez tih golubova ne bih nikada stekao. To su kvalitetni, dobri ljudi iz cijele Europe, Japana, SAD-a, niz prijatelja na društvenim mrežama kod kojih sam bio i privatno, obiteljski. Stvari koje koštaju su putovanja, odlasci i dolasci, ali iskustva, događaji i ljudi koje pri tom sretneš i upoznaš nikakav novac ne može platiti.

KOJA VAM JE AKTIVNOST NAJDRAŽA I MOŽETE LI S NAMA PODJELITI NEKU ANEGDOTU:

Mi golubari imamo puno svojih internih šala koje razumimo samo mi, dok su one ljudima koji nisu u tom „filmu“ totalno nezanimljive. Najljepši dio svega ovoga  su putovanja. Kada mi kao Klub idemo na izložbe krene se oko 1 sat iz ponoći i do doredišta cijelu noć traju ispijanje kave, razgovori i zafrkancija jer smo  jako dobra ekipa i u privatnom životu. Možda mnogi nisu niti znali, ali nakon Prvog svjetskog rata, gdje je u službi vojske bilo oko 100 000 golubova, jedan je golub  odlikovan francuskim ratnim odličjem „Croix de Guerre“ (Ratni križ) jer je, iako ranjen u prsa, ipak uspio prenijeti poruku i spasiti 194 vojnika. Nakon uginuća 1919. golub je prepariran i nalazi se izložen u Nacionalnom muzeju američke povijesti u Washingtonu.

Zadnji projekt koji je Klub „Sinj 1996“ napravio je aukcija golubova od čije prodaje su sredstva išla za nabavku novog kamiona za prijevoz golubova na natjecanja. To se odvijalo za vrijeme onog najhladnijeg vikenda ove zime, ali to nije spriječilo golubare iz svih krajeva Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Belgije, Njemačke da dođu u Sinj i sudjeluju na aukciji. Bila je to i prilika da prezentiramo i svoj grad tako da to koristi svima - nama kao Klubu, našim posjetiteljima, ali i samom gradu Sinju.

IZ VAŠEG  ISKUSTVA, MOŽE LI VOLONTIRANJE POMOĆI MLADIM LJUDIMA DA STEKNU ŽIVOTNO I RADNO ISKUSTVO KOJE ĆE IM BITI OD POMOĆI U DALJNJEM ŽIVOTU I PRI ZAPOŠLJAVANJU?

Pa moj nekakav savjet u tom smislu bi bio - ako netko ne želi volontirati da pomogne drugima neka volontira da bi pomogao sebi. Jer kroz volontiranje ne samo da damo dio sebe, pomognemo i imamo taj lijepi osjećaj da smo nekome nešto dobro učinili, jednu vrhunsku stvar nego i sami sebe oplemenimo i to ne samo sa dobrim djelima nego se jednostavno nađemo u situacijama u kojima se možda u životu ne bi našli, a na taj način rastemo. Pričamo s ljudima koje ne poznajemo, komuniciramo na jeziku kojeg prvi put  čujemo. Razvijamo komunikacijske vještine, kvalitetu procjene čovjeka, snalaženja u društvu. Volontiranjem dakle razvijamo puno novih osobina koje samo mogu koristiti u životu svih, a ne samo mladih ljudi. Na taj način i mi kao ljudi rastemo i razvijamo se, to je sigurno.

BISTE LI VOLONTIRANJE PREPORUČILI DRUGIM LJUDIMA I ŠTO BISTE IM PRI TOME REKLI?

Naravno da bih, i sasvim je nebitno gdje su angažirani, volontiranje svakoga od nas čini boljom osobom i kvalitetnijim čovjekom. Sutra ćeš biti uspješniji, a ima i onaj dodatak - kada se na kraju dana osjećaš korisno i dobro jer si nekome pomogao.

Razgovor vodila: Dijana Filipović-Grčić

« natrag