Anđelka i Vinka prijateljice iz doma za starije30.03.'17
Dvije korisnice staračkog doma u sklopu samostana Milosrdnih sestara Svetog Vinka Paulskog kroz razgovor su nam ispričale kako provode umirovljeničke dane, za čim najviše žale u životu, kakve su im preporuke za mlađe naraštaje….
MOLIM VAS DA SE KRATKO PREDSTAVITE?
Vinka: Zovem se Vinka Capan i iz Poljica sam - to vam je omiško zaleđe. Bila sam udana, ali svoje djece nisam imala, imam samo nećake od sestara. Volim ja tu svoju kuću na selu i da mogu odmah bih se vratila tamo. Ali ja sam sama, a selo pusto - tko bi mi pomogao?
Anđelka: Ja sam Anđelka Bataralo i iz Krušvara sam. Ja se nikada nisam udavala jer nisam željela, pa tako nemam ni svoju obitelj. S 28 godina otišla sam u New York kod sestre i tamo radila cijeli svoj radni vijek. U Krušvaru imama brata, imam još jednog brata svećenika koji je misionar u Africi, jedna mi je sestra u Švicarskoj, a druga je ostala s obitelji u Americi. Ja sam u Americi živjela trideset godina i nisam voljela život tamo. Previše sam odgovornosti imala na poslu. Radila sam u tvornici moga zeta koja je proizvodila konfekciju za žene.
KOLIKO DUGO STE U VEĆ U MIROVINI?
Anđelka: Ja sam u mirovini već 13 godina.
Vinka: Ja otprilike isto toliko, možda koju godinu više.
KAKO ISPUJAVATE SVOJE UMIROVLJENIČE DANE? BAVITE LI SE NEKIM AKTIVNOSTIMA - SPORT , ZBOR, UDRUGE…?
Anđelka: Moj brat je inzistirao da dođem ovdje u Dom za starije i nemoćne. Smatrao je da nije uredu da živim sama u svojim poznim godinama i da mi je bolje ovdje sa narodom. Drugih problema nemam, fali mi samo malo više kretanja. Ovdje po samostanu i nemamo baš neke prilike za šetnje, kada je lito onda malo izađemo.
Vinka: Ja sam bila kuharica u poduzeću za ceste „Cestar“. Cijeli svoj radni vijek sam provela tamo i kada sam otišla u mirovinu bilo mi je teško, falili su mi ljudi. Cijelo vrijeme radila sam s muškarcima i ja Vama kažem da su oni najbolji prijatelji. Oni su prema meni bili „posve“ dobri; primala sam i darova od njih. Čak i dan danas me se sjete i kada vide nekoga od mojih uvijek poruče: „Pozdravi Vinku“. Bilo mi je jako teško kada sam išla u penziju. Ne bih bila išla, ali sam slomila lijevu ruku pa nisam mogla dizati one velike lonce u kojima sam kuhala. Dok sam bila mlađa svašta sam radila: kopala, čuvala ovce, nosila drva, svašta. I dok sam radila uvijek sam i bila zdrava, nikada nisam popila niti jednu tabletu. A onda jedne večeri bio je kod mene rođak, od strica sin, i „taman“ smo večerali kada sam shvatila da ne mogu dignuti desnu nogu, a ne boli me ništa. Onda mi je skočio tlak i ja nisam mogla ništa sa sobom. Četveronoške sam išla do druge sobe i jedva sam otvorila vrata, a susjed je pozvao hitnu. Tako sam „prispila“ u bolnicu. Tamo sam dobila dvi injekcije i onda me je taj tlak „pokosio“, nisam mogla ništa s desnom stranom tijela.
ŠTO VAM NAJVIŠE NEDOSTAJE U STARIJOJ ŽIVOTNOJ DOBI? ŠTO BISTE VOLJELI RADITI, A NE RADITE? ZBOG ČEGA NE MOŽETE?
Vinka: Ja bih samo voljela da sam kod svoje kuće i da je netko moj sa mnom. Da mi se vratiti kući mislim da bi mi sve bilo puno lakše. Onaj moj dvor, moja kuća…
Anđelka: Ja sam živjela u Splitu, kupila sam neki mali stan. A moj brat koji je svećenik i koji je u Africi u misiji ne voli da ja stojim sama. Kaže da mi netko nešto može napraviti, da me netko može ubiti i da bi bilo najbolje da idem u dom gdje ću barem imati s kim razgovarati. Ali ja se ovdje još uvijek nisam navikla, a već sam godinu dana tu.
Vinka: Ja isto imam stan na Pujankama, ali ja ne volim grad, meni je selo sve. Kada sam bila u svojoj kući ujutro se dignem, skuham kavu, sjednem za kameni stol, sve se oko mene zeleni, ptičice cvrkuću - ma divota jedna. Svega sam imala kod svoje kuće: i ruža i voćaka i svega, a sada ništa. Što si radila? Što si se mučila ove 82 godine? - Ništa. I kako ću biti zadovoljna? Nikako.
 
ŠTO JE PO VAMA NAJVAŽNIJE ZA KVALITETAN ŽIVOT U ZRELIJOJ ŽIVOTNOJ DOBI?
Vinka: Najvažnije je zdravlje i da mi Bog ne da gore. Ovako bi se čeljade nekako i mučilo. Ovdje nije loše, sve je dobro i lipo, samo nemaš nikoga. Možda bi trebala malo više hodati, ali nemam gdje.
Anđelka: I ja mislim da je zdravlje najvažnije, ali je isto tako važno i imati nekog svog koji će te pod stare dane pogledati. Ja u Splitu ne volim biti sama, ovdje se isto još nisam navikla , volila bih otići malo u Krušvar, na kratko, vidjeti kako su tamo svi.
IMATE LI KAKVE PREPORUKE ZA OSOBE STARIJE ŽIVOTNE DOBI?
Anđelka: Ja baš i nemam.
Vinka: Da žive kao i mi, da se puno smiju. Ja sam po prirodi veseljak i uvijek se smijem. Sve životne situacije volim okrenuti na šalu. Neko se ljuti, neko ne.
SMATRATE LI DA VI IMATE KVALITETAN ŽIVOT I ZBOG ČEGA?
Anđelka: Ja baš i nemam, mislim da se svatko bavi o sebi, svaka je u svojoj sobi, navečer sjedimo i molimo i to je to. Kada sam bila u Americi puno sam radila tako da svoga života nisam ni imala.
Vinka: A to je kako tko shvati svoj život. Mene kada zovu moje nećakinje koje su časne sestre onda me uvijek pitaju „Teta, koliko si molila?“. Meni samo zdravlje fali, da sam zdrava bila bih kod svoje kuće i radila bih i zemlju i vrt i bašču. Čini mi se da danas ljudi baš i ne vole raditi. Ja sam jednoj svojoj susjedi, koja je mlada i ne radi nigdje, nudila da mi dođe kući mali pospremiti i da ću joj platiti koliko kaže. Ona je to odbila, a ja znam da nema novca. Nećaku sam dala svoj stan kada se oženio, a to je bilo prije 5 godina. Kroz cijelo ovo razdoblje on me ponekad posjeti, ali njegova žena nikada. Nikada me nije niti nazvala da me upita kako sam. Meni to nije žao, jer mi je on drag i ništa im ne zamjeram.
Razgovor vodila: Dijana Filipović-Grčić
« natrag
|
.jpg)
.jpg)
 (189x112).jpg)
