''Dođi i ti!'' - najbolja volonterska priča/pjesma

05.12.'21

Najbolje 3 volonterske priče su:

''DOĐI I TI! - Marija Magdalena Klapež

''VOLONTIRANJE MIJENJA'' - Lana Liović

''VOLONTERSKA PRIČA'' - Silvana Čuvić

Posebnu nagradu Predsjednica Udruge Srma dodijelila je Loli Maleš za maštovitu dječju priču ''RIJEKA ZNANJA''.

Na natječaj za volonterske priče Udruge Srma pristiglo je 10 radova. Pristigle radove ocjenjivao je tročlani stručni žiri kojem nisu bili poznati autori.
Nagrade za najbolje priče dodijelit će se autorima u ponedjeljak 6.12. u Udruzi Srma u 18 sati.

Sve su priče tiskane u zborniku svih volonterskih priča koje su pristigle na literarne natječaje u 2019., 2020. i 2021.g.

1. NAGRADA

DOĐI I TI!

Marija Magdalena Klapež 2.c

SSŠ Bana Josipa Jelačića Sinj

Netko mi jednom reče:

- Prijavi se, volontiraj i ti.

- Zašto se ne bismo družili svi?

Tako sam popunila prijavu

i sad mi nije teško dati izjavu.

Družeći se s drugima

pomagala sam ljudima.

Zajedno smo kuhali

kako bi beskućnici ručali.

Kad smo po namirnice u trgovinu išli

starije i nemoćne usput smo obišli.

Svoju pomoć smo im nudili,

iako su oni samo za druženjem žudili.

Nismo se puno ni trudili,

a odmah smo mladost u njima probudili.

I tako, pjevajući, plešući, družeći se s njima,

nadam se da smo ugodili svima.

Svoju smo avanturu u kuhinji nastavili

i do kraja dana dobro se zabavili.

Ostalim volonterima večeru smo poslužili

te im se pridružili.

Pričajući o svojim dojmovima avanturu smo odužili.

I sad kažem:

- U pravu su bili svi kad su mi rekli dođi i ti,

jer vidjeti osmijeh na licima dragih ljudi

divne osjećaje u meni budi.

2. NAGRADA

VOLONTIRANJE MIJENJA

Lana Liović 2.a, SSŠ bana Josipa Jelačića

Cijeli moj život se svodio samo na moje ja i na stvari koje su meni bile potrebne. Nikada nisam razmišljala što drugi žele i što njima treba, sve dok sam ja imala dovoljno smatrala sam da su svi zadovoljni. Sve je to bilo tako do jednoga dana koji je u meni donio promjenu.

Tijekom razgovora sa mojim prijateljicama zajedno smo se odlučile  prijaviti za volontiranje u projektu 72 sata bez kompromisa. Cilj ovoga projekta je da darujemo sebe, svoje vrijeme i sve svoje sposobnosti na raspolaganje kako bi bili uspješni u obavljanju akcija. Znala sam da neće biti lako, ali isto tako znala sam da ću jako puno iz ovoga naučiti i nadala sam se da ću sa druge strane nekome i pomoći. Učili su me da ne trebam uvijek dati puno kako bi puno postigla. Nekad je nekome dovoljan samo zagrljaj kako bi ga uistinu razveselila, a s time i pomogla. Možda moj zadatak tamo nije bio zagrljaj, ali definitivno je bio prepun bijele boje. Svaki kut sobe  koji smo obojili bio je prepun ljubavi. Sav onaj strah koji se u meni krio, jer nisam znala hoću li ja to moći, hoću li znati kako raditi polako je nestajao. Kažu da je osmijeh najveći lijek, mogu reći da je uistinu tako. Baš kroz smijeh sa svojom ekipom zaboravila sam na taj strah. Osjećala sam da me je izgrađivala svaka minuta koju sam provela tamo. Lijepo je čuti kako je netko zadovoljan sa tvojim radom, ali ja mogu reći da sam se po prvi put osjećala ispunjeno i da radimo baš ono o čemu sam dugo sanjala.

Bilo je to jedno predivno iskustvo, puno topline, ljubavi, raznih radničkih lekcija, a i onih ljudskih. Rad u timu je nešto što se meni najviše svidjelo. I tu učimo pomagati jedni drugima, jer ipak svaki čovjek je društveno biće. Osjećaj zahvale, veselja, sreće i prijateljstva je nešto najljepše. Nadam se da ću i dogodine moći sudjelovati u ovakvom projektu, ali isto tako smatram da dobra djela možemo činiti svaki dan.

3. NAGRADA

VOLONTERSKA PRIČA

Silvana Čuvić

Evo gledam u ovaj papir i mislim: Kako započeti volontersku priču? Iz početka? Kako kad ne znam kad je bio početak? Kako je to moguće? Pa za mene je volontiranje - pomaganje, a to radim od kad znam za sebe. Možda od razloga? Ni to nisam sigurna… Možda zbog osmijeha osobe kojoj pomogneš, ničim izazvana. Pomoći osobi koja traži pomoć je lijepo, ali pomoć nekome tko treba, a ne traži pomoć je još puno bolje, jer uključuje iznenađenje (naravno pozitivno) .

Pozitivno je i što možeš pomagati mlad, star, zdrav, bolestan, bogat, siromašan… Nema nikakvih ograničenja, samo moraš imati potrebnu, želju da nekome učiniš nešto dobro.

Onda još, lijepo je pomagati sam, ali ponekad je lijepo iskusiti kako je biti dio ekipe koja pomaže ciljano, koja zna kako, kada i kome pomoći. I to sam iskusila i kad mogu, vrlo rado sudjelujem u volonterskim akcijama moje zajednice.

Na kraju, mislim da znam. Ja volontiram iz sebičnosti. Zato što obožavam onaj osjećaj, koji u meni izazove pogled raširenih očiju ili zbunjeni osmijeh, nekad i suzno oko, osobe kojoj pružim ruku, kad joj ruka treba.

I sama sam znala tako gledati u osobe koje su mi pomogle životnim nevoljama, ali puuuno je bolji osjećaj kad mogu ja nekom pomoći i to samo zato što mogu, što hoću, eto… Zato…

Posebna nagrada za maštovitu dječju priču

RIJEKA ZNANJA

Lola Maleš

Bila jedna rijeka usred šume. Rijeka znanja, bistra kao staklo, lijepa kao dama, sve su je životinje voljele. Voljele su je zato što je bila puna znanja i mudrosti. Na svako pitanje bi mirno i mudro odgovarala. Jednog dana je došao lovački pas Lujo. Dotrčao je do rijeke uplašen. Rijeka ga upita što mu je? Nije znao gdje su mu gazde. Spomenula mu je da ima odličan njuh i da ih s lakoćom može naći. Od straha je na to skroz zaboravio. On ode svojim putem veseo. Sljedeća je došla sova Saša, zbunjena zašto joj se spava usred bijela dana. Rijeka joj reče da je ona sova i da ne spava noću. Ona ode kući na spavanje. Sljedeća je došla lisica Lana, nju sve češe, svrbi, peče i uvijek kiše. Rijeka je upita gdje je bila. Kod jedne biljke, odgovori. Ah, dijete moje, to su te alergije, idi mojoj sestri Rijeci Zdravlja, popij dva guca i sve će proći. Lana ode i rijeka je samo čula šmrk, šmrk, aaaa ću.

I zadnji je došao zeko Zoran, on upita rijeku: Kako da se opusti, on ima puno obaveza skoro nema vremena da diše? Ovo je bilo prvo pitanje na koje nije znala odgovoriti. Ona samo reče: „Uskoči, ja ću te odvest gdje se ja opustim.“ Rijeka ga odveze na jedan mali otok pun cvijeća, stabala, jabuka, mrkava i leptira. On je upita: Kako se ti ovdje odmoriš? Ja samo zaustavim sve valove i krenem razmišljati. To isto učini Zoran samo umjesto valova umiri svoje duge, duge uši. Sutradan Zoran dođe, ali umjesto lijepe i biste rijeke vidio je šporku, smeđu rijeku. Zeko u šoku protrlja oči i upita se je li stigao na krivo mjesto. On upita: Je li ovo rijeka znanja? Da, je. Ooo, Zorane moj dragi, vidi što mi bi, došli su lovci, 50 ih i jadni Lujo. Prvo jedan nešto baci pa drugi, treći, četvrti pa pedeseti. Lujo ih pokuša zaustaviti, ali on ne uspije. On pokuša sve izbaciti kad su svi otišli, a on tu ostane cviliti,. Gdje je?, upita Zoran. Sad je kod velikog stabla. E, ovo ne može ovako, brzo se vraćam! - reče on. Ode po Luju, Sašu i Lanu. Kad su svi došli najočajniji je izgledao Lujo. Još više nego sinoć. Zacvili on, Lana zaplače, a Saša u očaju proba svih utješiti. Sve će biti dobro, ne plačite. Ja sam kriv! - reče Lujo. Nisi - reče rijeka, - krivi su lovci! Što čekate upita Zoran? Krenite po sve svoje znane i čistite. Odoše svi i za nekih pet minuta cijela se šuma okupila i krenula čistiti. Čistili su pet dana. Napokon uzdahne Zoran: - Čisto je, gotovo je, jesmo, ne mogu vjerovati, - samo su se čule te riječi. Rijeka  se nasmije i upita kako da im vrati dobro.  Nikako, već jeste napravili sve! Ovo je svima pouka da se dobro uvijek vrati dobrima!

PRIHVATI IZAZOV

Marija Đula 2.c, SSŠ bana Josipa Jelačića Sinj

Volontiranje mala riječ u koju stane mnogo emocija. Tko je zapravo volonter? Volonter je osoba koja dobrovoljno ulaže svoje vrijeme, trud, znanje i vještine u pružanju usluga za dobrobit druge osobe ili društva, bez traženja materijalne  i financijske dobiti. Ljude na volontiranje potiču različiti motivi. Svatko tko želi volontirati najprije treba prepoznati što ga motivira i onda pronaći adekvatnu aktivnost.

Volontiranjem ne dobivamo ništa, zašto onda volontirati, zašto trošiti svoje slobodno vrijeme, znanja i vještine bez da budeš plaćen ili zašto nešto raditi za ništa? E pa na to je pitanje teško odgovoriti ne zato jer ne znam odgovor nego zato jer ne znam kako nekome objasniti koliko toga zapravo dobiješ. Osim samog zadovoljstva zbog toga što smo korisni i nekome pomažemo volontiranje donosi mnoštvo različitih dobiti. Za srednjoškolce to je izvrsna prilika za širenje znanja, za razvoj i učenje novih vještina te stjecanje iskustva i znanja iz stvarnog života. Mogu ojačati samopouzdanje, proširiti krug prijatelja te kvalitetno provoditi slobodno vrijeme. Volontiranje svim osobama bilo kojih dobnih skupina pruža puno ugodnih iskustva i osjećaja. Osobno sam imala iskustva s volontiranjem više puta.  Najnovije iskustvo bilo je sudjelovanje u projektu „72 h bez kompromisa“. Malo me je bilo strah jer je to prvi put da nisam bila u svojoj okolini ili kako se kaže na svom terenu trebala sam raditi s nepoznatim ljudima. U početku je bilo nedoumica, ali kako je vrijeme odmicalo bila sam spremnija, ne može mi se ništa loše dogoditi. Odlučila sam i prijavila se jer su me ljudi iz moje okoline poticali, a i sama sam to željela. Moj zadatak je bio sakupljati npr. hranu, higijenske potrepštine i sl. Malo po malo vrijeme je prolazilo ljudi su dolazili i odlazili, neki su nas ignorirali, neki su pomogli. Prije nego smo krenuli sakupljati voditeljica naše grupe nas je upozorila ako nas netko bude vrijeđao da se ne obaziremo. Meni osobno je bilo smiješno, zašto bi nas netko vrijeđao jer želimo napraviti dobro djelo. Nikoga nismo silili da stavi u košaru, bilo je predivnih ljudi koji su s nama razgovarali, pa se i sami zainteresirali za volontiranje, nažalost, bilo je i onih koji su nas krenuli vrijeđati, i dalje mi nije jasno zašto? Nikome nismo rekle morate staviti u košaru, čemu takvo ponašanje, nismo se na to previše obazirale. Iako je takvih ljudi bilo malo, bilo ih je, ne smatram to lošim iskustvom dapače vidiš da nisu svi isti, da se ne bore za isto i da im ne znače iste stvari. Zauvijek ću pamtiti izraz lica žene kada je u košaru stavila velik broj namirnica i njen odgovor na naše hvala vam: "To je najmanje što mogu učiniti." i njene oči su zaiskrile. E to ću pamtiti cijeli život, jer zapravo je to najveća istina u svemu ovom, nije stvar koliko će netko namirnica staviti, stvar je u ponašanju ljudi i u njihovoj spremnosti da nekome pomognu. Nastaviti ću volontirati jer želim vidjeti i upoznati takve ljude, jer da je više takvih ljudi gdje bi nam bio kraj.

NISAN TI JA SOCIJALNO!

Marija Librenjak

Moj stric  po poštenju komu ja dođen ki Gospina meduljica  zaša u devedesete pa  mu spa libar na dva slova.

Sićan se, a nije ni prošlo čudo vrimena, kad je ispo' jakete buletine nosijo, nikomen se nije javlja, samo iša za svojin poslin.

A sad, šta se kaže, nije više šta je bijo.

Litos ga dobro nije afanalo kad su ga sa suda zvali za svidoka.

I njemu je da pri kraj živi smirno s Bogon i sa sviton.

Ma pravo reć', sad ka da mu je svak drag. Pa i ja.

Obašla san ga ima misec dana. Žali mi se.

Ima nikoliko dana, škrinju mu, da prostite, odnijo njava. I još gore. Doša meštar i naplatijo, a nije popravijo. Pa me moli da mu nađen drugoga.

- Zovnit ću nekoga. Kažen ja i oden ća.

Kad ujutro, nisan ni krmelje umila, zvoni telefon. Ko će bit, vengo stric.

-              Čuj Marina, ne bi' te pometa, al' baš me ujtila dežgracija.

-              Ma, šta je, striče?

-              A, a … ne čujen te.

A čujen da mu trešti televizija.

I tako pe-šest puta pa prikini.

Zvat će jopet, mislin se.

Al' o podne, taman sigurala užnu, eto mi strica bageljajuć sa štulon drito u kužinu.

- Ma Marina, ja tebe ništa nisan razumijo. Ko'lko bi me zapalo da mi je popravi kogot drugi? Jes' zvala?

Ja da jesan i da mora platit dvista kuna samo šta mu bani na vrata.

Pitan ga oće li užnat, al' on da je već svarijo, nego da mu jopet zovnen meštra nek reče kolko će sve izać, pa će vidit isplati li mu se. Pripelijo da zoven najkašnje do šest,  jerbo iđe rano leć.

- Dobro.

Kažen ja i upitan.

-              A ko te je dotra?

-              Marko.

Copala kiša ka iz kabla, računan da će ga Marko i vratit. Zoven ga. Mukajet.  Sitin se onda jednoga dobrog susida. Čeljade ošesta pa će ga otrat. Zovnen ga. Doša odma. Al' vidin da je priko volje. Nije stric dobro ni sijo u auto, a on meni.

- Nisanti ja socijalno!

I otra on strica kući, a je se ofendila pa brontuljan sebi u bradu.

- Ja ka pod mus moran svakomen pomoć. S kraja svita banu mi ki u Božji vrta, i ne kažen nikomen tamo se.

Zovnila san drugog  meštra pa strica. On otamo na vas glas:

-              Bome ću škrinju dat u otpad i potegnit koju stoju u takujin. Baš me briga, iman frižider.

-              Aj onda striče, laku noć. Bog na pomoć.

Oden i ja leć. Al drim nikako na oči. Legla san u cilo na materin otoman u kužini. Ždrljin u televiziju, ma dodije. Okrćen se na sve šeste.

Trevin na niku pitalicu. Niko ne pogađa.  Aj, skoči se i nazoven. Lako li je rješenje:

-              Odijelo ne čini čovjeka!

Kažu mi s druge strane žice da san pogodila, da ostanen na vezi. A svaka minuta osan kuna, ako nije i više. Moš mislit. Nisan nasila.

Komeša se misečina sa zoron.

Pivci kukuriču budeć selo, al' neće Mari san na oči. Molin, brojin, jok.

Dočekala i Kapučino na Hit radiju.

Kadli u kužinu jopet bani stric. Plenijo na štokrlu, a taman san zacunjala.

Ne mari njanci zere za masku i koronu.

-              Ja tebe Marina sinoć ništa nisan skopča. Oće li doć' meštar?

-              Ma, reka si mi, da ti je čudo dvista kuna i  'ko zna kolko još pa san otkazala.

-              A?

Šurni mu domaćicu. Sakri je šoto jakete i zamarija.

Domalo zvoni telefon.

-              Čuj Marina, je li mi u tebe ostala bagulina?

-              Nije. Pa kako si doša kući prez baguline?

S balature brat besidi:

-              Nije vamon ni doša šnjon.

-              Marina, ako mi ne nađeš bagulinu, zvat ću miliciju.

-              Doću gor'.

-              Ako ne dođeš za petnest minuta, krv će past!

Šta ću. Oden gor. Taman proljudikali uto niki mali nosi bagulinu. Odnikidan mu ostala

u dućanu.

Brci mu se smiju:

-              Marina, mi bili ka i bili.

-              Zbogon striče, do druge bote!

Granjsajuć  priko njiva sama sa sebon pensan: „Ni jedno dobro dilo neće proć' nekažnjeno.“

Vidijo me pa se smije i oni šta mi je pribotuna da nije socijalno.

Kontan: Uvik puc po meni. Nije mi ža. Valja u potrbi priskočit. Bog nas kuša oćemo l' ustrajat'  u dobru, nek nas  kaštigaju.

ŠTO ZA MENE ZNAČI VOLONTIRANJE

Marina Milun

Za mene volontiranje znači pomoći nekome, ja se nakon toga osjećam ponosno, sretno, zadovoljno. Volontirala sam u Udruzi Srma, dijelim letke, onda sam sakupljala proizvode za siromašne. Sudjelujem i u akciji: 72 sata bez kompromisa. Bilo mi je zadovoljstvo biti u toj akciji jer sam upoznala prave prijatelje koji su ljubazni i uvijek spremni pomoći potrebitima.

Drago mi je što znam da će nekome pomoći u teškim situacijama. Pravo bogatstvo je to što znaš da nekome možeš pomoći. Zahvaljujem Snježanki i Dijani i ostalim volonterima jer su me  potakli na to, a posebno teti Jasenki na toj akciji. U akciji 72 sata bez kompromisa se družimo i uređujemo dvorište. Svi su jako ljubazni i srdačni. Uvijek su spremni pomoći, to je i dio akcije. Čak i sakupljam potrepštine za Crveni križ posebno za Božić da siromašni ljudi dobiju sve što im treba da im se uljepša svaki blagdan.

VOLONTERSKA PRIČA

Ante Pavić

Volim pomagati, kupiti lišće kod one žene gdje smo bili.

Pomažem susjedi i babi. Mami i babi pomažem skidati robu sa sušila i spremati štipaljke.

Volim pomagati u dućanu, volim biti dobar prema svima. Lijepo mi je kada dijelim letke. Pomažem prijateljima, svima kojima treba. Volim volontirati i tako dobijem još prijatelja.

VOLONTERSKA PRIČA - KAKO OTVORITI SRCE SVAKOME

Volonter Šime Perić

Otvaram svoje srce svakome, otvaram svoju dušu ljudima uvijek potrebnima, pomoći svakome, uskakati, volim volontirati u zajednici. Volontiranje znači u životu podržavati i razgovarati sa svakim, najviše treba pomoći invalide. Ljudima uvijek treba pomoć. Dragi Bog će nas čuvati što možemo pomoći svakome. Misliti o ljudima, volontirati u podružnici centra, dati sve od sebe da ih podržavamo. Treba živjeti za sebe, da mislimo na svakoga, to je već križ koji nosi volonteri koji misle dati sve od sebe. Kada izlazimo izvan centra tu treba najviše pomoći nekome, dati sa srcem, činimo dobra djela, dajemo sve od sebe - to su dobri volonteri. Zahvaljujem se Jasenki pr. Dijani, Snježanki što nas podržavaju. Hvala ljudima.

VOLONTIRANJE JE NAČIN KAKO DRUGOGA VOLJETI

Vaš Stipe Maleš

Nekome sam pomagao i izmamio osmjeh na lice, onim osobama starijima i nemoćnima promijeniti pogled na život jedan je poseban osjećaj. Sakupljati namirnice za socijalnu samoposlugu i košarice. Volim pomagati drugima, podijeliti svoju sreću, zagrljaj i toplu riječ. Volio bih sudjelovati u raznim aktivnostima naravno uživati u dobrom društvu, radujem se mojim novim prijateljstvima. Dolazim na Pijacu dijeliti letke dragim ljudima grada Sinja, a s ostalim djelatnicama iz Udruge Srma sa Snježankom Jadrijević i Dijanom Filipović Grčić. Neki su ljudi dobri, želim se družiti i popričati.

« natrag